Svi smo za godinu dana postali tempirane bombe
Neprekidno uznemiren čovek je spreman na sve, a retki naleti sreće vladara bi se mogli uporediti sa školarcem koji više nema ni teorijsku šansu da nadoknadi zapušteno gradivo, ali se svejedno oduševljava zato što je pismeni zadatak pomeren za sledeću nedelju
Počnimo solipsistički, ciljajući ka univerzalnom. Prethodnog jutra sam doživeo i preživeo određene privatne stresove, pa zatim otišao kod zubara gde mi je četrdeset i pet minuta strugan solidno dubok kvar – za puno razumevanje potonjih događaja valja naglasiti da sam poklonik izbegavanja anestezije, ako baš ne mora. „Malo bola nikada nikome nije škodilo“, šalim se već po običaju sa zubarom, citirajući obožavatelja hladnog oružja iz filma „Dve čađave dvocevke“, a on mi u pauzi bušenja kaže „Je l’ znaš kako se zove ružan leptir? Tir“. „Šmešno“, podržim, i nakon nadograđivanja karaktera uz pomoć patnje sat vremena vožnje kolima dovodi me skoro do kuće. Na početku zakrčene raskrsnice par sekundi razmišljam ima li smisla da dam gas, budući da bi se moglo dogoditi da će je tako moja malenkost zapušiti do kraja. Mamlaz(kinja) iza mene mi trubi. Oprezno i zaobilazno prođem raskrsnicu, a idiot(kinja) pedesetak metara dalje pravi saobraćajni prekršaj prelaskom preko pune linije, usput me neuviđavno isekavši kao da za to ima nekom višom ili nižom silom dato pravo. Sad, znamo kako se ovde vozi, i u 99 drugih takvih slučajeva bih slegao ramenima i nastavio da slušam rumunske pop pesme na radio stanici „Rešica“.
Međutim, pročišćen kroz bol, a pogotovo nabijen jutarnjim stresom koji stiže na naplatu, naležem na sirenu dobrih deset sekundi. Moj automobilski neprijatelj, ili neprijateljica, skreće u jednosmernu ulicu u kojoj obično započinjem traženje parkinga. Nivo testosterona raste, serotonina pada, oksitocin ne zna da l’ da štiti il’ da brani… Obradujem se, pomišljam da bi mogao da izađe u želji da se razračuna (naravno, zamišljam mlađeg ili barem sredovečnog muškarca). „Ovo mi treba!“, komanduju hormoni žedni starog dobrog ultranasilja, „na ovom nevaspitanom smradu ću isprazniti svoju........
