Merenje utrobe Rihterovom skalom
To, u stvari, može da se shvati kao neka vrsta eksperimenta: gledam istovremeno u vest o studentu Ognjenu, koji je bio na jednom od presretnutih brodova Flotile za Gazu; gledam u objavu predsednika svoje zemlje, gde izražava zadovoljstvo što divani s Netanjahuom i sklapa sporazume „važne za buduće odnose“, u trenutku kad svet najzad diže glavu iz peska, s njom i glas protiv genocida; i gledam u Petričićevu karikaturu, na kojoj neki naš zemljak, ponosan i raznežen, grli na dnu okeana gvozdenu kuglu s gordim licem spomenutog vašarskog šibicara koji sebe naziva državnikom. Radar za beleženje reakcije, izložen tim trima prizorima, beleži celi spektar emocija, odjednom. A nije nimalo normalno osećati sve odjednom. Mi živimo već jako, jako dugo izloženi tom rolerkosteru svakodnevno.
Prethodnih dana držao sam radionicu angažovanog pisanja u Baru mladima. Jedna devojka donosi rad koji je u formi pisma svojim neimenovanim vršnjacima i vršnjakinjama, počinje otprilike ovako: „Pišem ti iz dela sveta u kojem je mir… bar za sada.“ Pismo ne adresira precizno: možda Ukrajina, možda onamo kud se zaputio Ognjen, svakako jedno od mesta gde njeni redovi nikad neće stići.
Ona ipak odlučuje da ih ispiše, verujući onako kako se samo u njenim godinama može da će se poruka mentalno preneti preko globusa, da je moguće nekakvim čulom........
© Danas
