Gotovo četiri marke za litar dizela. Oko 122 marke za 100 kilograma mineralnog đubriva. Do 150 maraka za 100 kilograma sjemenske pšenice. A kada dođe žetva, proizvođač tek treba da sazna koliko će mu platiti rod u koji je mjesecima ulagao. Između preskupog repromaterijala, isušene zemlje, umanjenih prinosa i sve nepredvidivijih vremenskih uslova, jesenja sjetva u Semberiji postaje ozbiljan test izdržljivosti. Poljoprivrednici smanjuju troškove gdje mogu, agronomi upozoravaju na klimatske ekstreme, a pitanje koje ostaje jeste koliko dugo domaća proizvodnja može izdržati ovakvu računicu.

Poljoprivrednik Mustafa Gradaščević na vlastitom primjeru pokazuje koliko je taj prostor za manevrisanje sužen. Da bi smanjio troškove, na parcelama na kojima je prethodno proizvodio silažni kukuruz odlučio se za redukovanu obradu zemljišta, izbjegavajući dio poslova koji bi zahtijevali dodatne prolaze mehanizacije i veću potrošnju goriva. To nije odluka donesena zato što je proizvodnja postala jednostavnija, nego zato što je svaki dodatni trošak sve teže opravdati.

„Svaka naredna sjetva sve je skuplja, a ova je posebno teška. Gorivo je gotovo četiri marke, a zemljište je zbog nedostatka padavina toliko tvrdo da ga nije jednostavno pripremiti. Kada krenete klasičnom obradom, morate orati, tanjirati i nekoliko puta prolaziti mehanizacijom dok ne pripremite zemljište za sjetvu. Sve to troši gorivo i povećava troškove. Zato smo na parcelama na kojima je prethodno bio silažni kukuruz išli na redukovanu obradu, nekoliko puta prošli teškim tanjiračama, pripremili površinski sloj, dodali đubrivo i posijali. Čovjek pokušava da se prilagodi i uštedi gdje god može, ali ne može se uštedjeti na svemu. Na kraju, koliko god smanjivali troškove, sjeme mora biti kvalitetno, usjev mora dobiti ono što mu je potrebno, a sve to košta“, kaže za BUKU Gradaščević.

Za litar goriva 11 kilograma pšenice. Za đubrivo stotine kilograma roda.

Najbolje se, navodi........

© BUKA Magazin