Otišao je Indy, pas kojeg je poznavala gotovo cijela Banjaluka
Indy nas je napustio 9. 11. 2026. Gledajući ga kako se gasi, vidio sam njegov život kao svjetlost koju je unio u naše živote i živote mnogih drugih.
U Banjaluku je došao hladnog februara 2012. godine. U porodici smo htjeli da imamo psa nakon porodične tragedije koja se desila mjesec dana ranije.
Dvoumili smo se između labradora i vipeta i na kraju odlučili za vipeta. Ne postoji poseban razlog, samo nam se više dopao. Indy je došao iz Bačke Topole, od jednog predivnog čovjeka, odgajivača vipeta i veterinara. Kada smo ga uzeli, rekao je da vipeta neće prodati osobi koja se neće brinuti o njemu. Imali smo prilično dug razgovor da nas upozna, da vidi da će Indy biti u dobrom društvu i na kraju je rekao: „OK, možete dobiti psa.“ Hiawata je njegovo ime iz pedigrea, a sin mu je dao ime Indy, skraćeno od Indiana Jones. Odabrali smo Indyja između sedam štenaca jer nam je njegova boja bila prelijepa, a svidjelo nam se i njegovo ponašanje među ostalima.
Po dolasku u Banjaluku organizovali smo se, posebno ja, da naučimo Indyja da ne piški u kući, da dođe kada ga zovnemo, a uz to smo ga učili i druge stvari – da ide uz nogu, da sjedne, da legne, da dâ šapu, da ne izlazi iz dvorišta na ulicu. Sve je to naučio po savjetu našeg prijatelja Siniše, koji se bavio dresurom, a koji glasi: „Pričaj sa psom kao sa djetetom i on će sve naučiti.“
Ali imali smo i početne incidente, prije nego što je naučio sve te stvari. Čim je počeo da trči sprinteve u našem, valjda dovoljno velikom dvorištu, on je, nesvjestan svoje brzine, povrijedio nogu. Mi smo mislili da je slomio nogu, ali, srećom, nije. Nosio je elastični zavoj kao sportista. Zatim, jednom prilikom, kada sam prelazio ulicu ispred kuće, i on je istrčao za mnom i udario ga je automobil. Ne mogu opisati taj osjećaj. Nismo ni vjerovali da je tako dobro prošao – ništa slomljeno, mala ogrebotina pored oka. Poslije toga smo radili s njim i nikad više nije izašao na ulicu, nikad otišao iz parka na ulicu ili uradio bilo šta što bi značilo da ne sluša. Jako dobro je slušao.
Dešavale su se na početku i neke smiješne situacije. Jedan od bisera vezanih za njegove prve mjesece u Banjaluci jeste taj da sam ga, kada je bio povrijeđen, morao iznositi vani prije spavanja ili tokom noći da ne piški u kući. Jednom prilikom sam mu prišao da ga podignem i, bunovan, rekao: „Dođi tati.“ Drugi biser je vezan za park u koji smo često išli, pa me jedan prijatelj vidio i pitao: „Ti imaš troje male djece, a uzeo si psa?“ Na šta sam ja odgovorio: „Ja psu samo kažem ‘hop’ i on skoči u auto, a djecu moram hvatati po parku.“
Dani, mjeseci su se nizali. Išao sam na posao, a poslije posla sa djecom na treninge ili u park. Kod Rebrovca je bilo mjesto gdje su se sastajali vlasnici pasa sa svojim psima i ja sam se brzo uklopio, pa kad nisam išao u park, dolazio bih tu da se Indy druži sa što više različitih pasa. A to su bili........
