Dječak je iskrio očima. Suva hercegovačka visprenost je probijala iz njega, zračila. Ni odrastanje na dalekom, nordijskom sjeveru nije umanjilo ovu blagodat. Čak štoviše, kao da je produbilo, izbistrilo, isklesalo.

Trenirao je fudbal igrajući na spoljnjim pozicijama. Kaže da se jednako dobro služi i lijevom i desnom. Kazujem da treneri takve najviše vole, polivalentne igrače, upotrebljive na raznim pozicijama u timu. Dječak I. se skromno nasmijao dodavši da je i dobar učenik u školi. Tu je sa ocem na Svetoj Gori, a pridružili su mu se ujaci i đed.

Čitav jedan svijet. Tvrd, kamen, a topao. Pametan i duhovan. Duhovit. Kao neki lakonci.

Možda u sledećem životu budem Hercegovac.

***

Stari Iguman se lako i bešumno kretao po pločama manastirskog dvorišta. Harmonija isprekidana vlatima pronikle trave na granicama podnih kamenih površina. Zvuk poslednjih cvrkuta lastavica što jureći odleću pod trošne, drvene grede drevne manastirske građevine.

Kratko je besjedio sa nama primajući drvenu ikonu Svetog Partenija kao poklon, nastao filigranskim ručnim radom u srcu Hercegovine. Od srca ju je isklesao i namjenio manastiru sijedi čovjek, oštrih očiju i visokih zalizaka na glavi. Stasit i životan, kao ledena rijeka ponornica u hercegovačkom kršu. Strpljivo je stajao sa sinom, zetovima i miljenikom unukom. Dug i strpljiv put je ikona prešla do konačnog odredišta. Da se namjenski posveti.

Iskreno zadovoljan, Iguman Mefodije je podijelio interesatan podatak da se zamonašio na dan sveca koji mu je upravo darovan. Ima li koincidencija u životu? Zatim je od monaha zatražio da grupi donesu i podjele brojanice za ruku iz skromne manastirske prodavnice.

A potom je uslijedio vrhunac našeg putovanja.

Iguman je spontano prišao dječaku, pomilovao........

© BUKA Magazin