menu_open Columnists
We use cookies to provide some features and experiences in QOSHE

More information  .  Close

Ante Tomić: Tog me dana Zeus poveo do ruba pozornice. Raširio je ruke, a zvjezdano se nebo rastvorilo nad nama

19 0
monday

Devedeset šeste, sedme, još kao mladi novinar, napisao sam za Slobodnu Dalmaciju jednu bezobraznu reportažu o koncertu Miše Kovača u Širokom Brijegu, a on mi je preko urednika poručio da će me, citiram, “satrat”. To je moje lice razvuklo u široki sretni osmijeh. Strahovito mi je imponiralo da je veliki pjevač pročitao što piše moja novinarska beznačajnost.

Ali njegova je uvrijeđenost, razumljivo, bila problem kad su me iz Playboya nakon nekoliko godina nazvali da napravim intervju s njim. Žao mi je da je onda ispalo kako je ispalo i ako je ikako moguće izgladiti spor, objasnio sam, vrlo rado bih prihvatio posao. Desetak minuta kasnije ponovno su zvali. Može, Mišo ti je oprostio. Baš su tako rekli: “Mišo ti je oprostio”, a ja sam se osjećao, po prilici, kao Mihail Bulgakov da su mu javili: “Staljin se više ne ljuti na tebe.” Izdiktirali su mi broj, ja sam nazvao. S druge strane javio se Mišo i samo mi kratko rekao:

“Mali, dođi u hotel.”

“Oprostite, koji hotel?”

“Hotel na Šibenskom mostu.”

“Onaj gdje su nekad stajali autobusi?”

Ljeto je bilo. Mišo je u rodnom mjestu nastupao na Festivalu šansone, a organizator ga je smjestio izvan grada, u jedno užasno neobično mjesto, gdje se pila kava kad bi Čazmatransom putovali u Zagreb. Od svih ljudi na svijetu znam da je samo Mišo Kovač tu spavao. Došao sam u dogovoreni sat s fotografom Sašom Burićem. Na širokom makadamskom parkiralištu prašina je titrala na pripeci i cvrčci cvrčali: ć-ć-ć-ć-ć. Nigdje nikoga. Kao u krimićima. Kao da nisam došao napraviti intervju, nego predati torbu novca za otkupninu otmičarima. Onda je zašuštala sintetička tkanina, a iz sjene zgrade izašao je dotad nevidljivi Mišo u plavoj i zelenoj trenirci. Bio je sa suprugom Lidijom i psom, zlatnim retriverom.

Pozdravili smo se kratko, Mišo je predao psa Lidiji. Sjeli smo u pusti hotelski restoran, kraj plastične paprati što je drhtala na struji zraka iz klimatizacijskog uređaja. Konobar u bijeloj košulji i điletinu boje trule višnje donio nam je kavu pa smo počeli.

Bilo je to........

© BUKA Magazin