U prvim ratnim godinama besnelo se, progonilo, stradalo, svetilo, pevalo, rasipalo, bunilo, i sad je svemu došao kraj. Prazno, crno i gluvo, kao posle grada, vatre ili strašne terevenke. Svet, kao probuđen iz ružnog sna na ružniju javu, ide na prstima, dušu uvukao u se a oči oborio.

Kolektivna memorija Hrvata, Srba i Bošnjaka, ako je suditi po medijima, i danas je, više od trideset godina nakon rata, čvrsto ukopana u ratne narative, koja sa stvarnim događajima na terenu tokom rata gotovo da nema nikakvih dodirnih točaka. Tri su ključna događaja, pad Srebrenice, pad Vukovara i vojnoredarstvena operacija Oluja, koji zaokružuju tu mitsku sliku koja je u svakoj od nacionalnih skupina pretvorena u neupitnu dogmu oko koje se gradi kult žrtve.

Prvi čin ovog kolektivnog društvenog rašomona započinje u prvoj polovici srpnja, u Potočarima, gdje se na memorijalnom kompleksu obilježava obljetnica srebreničke tragedije, a završava u prvoj polovici kolovoza, u Kninu i u Staroj Gradišci, ili u Mrkonjić Gradu, kao ove godine, gdje Hrvati i Srbi, svatko na svoj način, obilježavaju obljetnicu operacije Oluja i egzodus srpskog stanovništva s područja takozvane Krajine.

"Na hrvatskoj strani se akcija Oluja slavi, na srpskoj se tuguje – i tako iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće", izjavio je povjesničar Milan St. Protić za beogradsku redakciju. "Iskreno govoreći, Hrvati imaju što slaviti. Oni su iz svega toga izašli s rezultatom koji su htjeli i koji im, povijesno gledano, i pripada. Prljave stvari su se događale s obje strane, to vam je rat. Nema čistih ratova, nema ratova iz partizanskih filmova. Ratovi su antičovječna stvar. Nitko iz toga ne........

© Bljesak.info