Oh, kad se samo sjetim. To su bile zlatne godine za pružatelje telekom usluga na ovim prostorima. Koliko god da su uložili u infrastrukturu, mnogostruko im se isplatilo! Samo oko Božića i, dakako, Nove godine, pljuštale su SMS poruke kao da nema sutra. Krenulo je to negdje oko dvijetisućite, pa guralo dalje sve kroz narednih desetak, petnaest godina novog milenija.

Iz nekog razloga, kao pušteni s lanca i očarani mogućnostima novih tehnologija, „šajbali“ smo poruke s najljepšim željama svima, čak i ljudima koji su se jednim slučajem, obično nekom poslovnom prigodom, našli u našem imeniku.

Mobilni telefoni, dok su još bili samo telefoni, znojili bi se pod našim prstima, dok bi slali poruke po iznimno pristupačnoj cijeni od 0,25 KM po poruci. Bilo je i skupljih, nije svakome paket usluga bio po mjeri, a ima ih što se i danas kunu da su slali poruke po cijeni od pola marke. Onih para!

No, bilo je to vrijeme nekog čudnovatog zanosa. Iz ove perspektive gotovo da mogu reći da je to bilo vrijeme optimizma. Nakon turobnih i turbulentnih devedesetih, nakon što se podvukla Daytonska crta, nekako smo si opet bili jedni drugima suđeni.

ili smo se takvima tek pričinili? Gledalo se, demantirajte me ako možete, puno više u bolju budućnost, čini mi se, nego što se danas gleda, makar ni tad nismo bili načisto kako bi ona zbilja trebala izgledati.

No, bili smo si nekako drugačiji. Netko se usudi reći i da smo si bili međusobno bolji, ali ne bih išao tako daleko – možda samo nismo imali dovoljno komunikacijskih kanala kao što imamo danas, pa smo se doimali boljima?

 Jedni drugima smo pisali poruke za........

© Bljesak.info