Grafiti postoje otkad je civilizacije. Još u Starom Rimu pojedinci bi pod okriljem noći napisali nešto protiv Cezara, Senata, Republike, ovisno o razdoblju, a kad već o tome pričamo padne mi na pamet ona scena iz kultnog Bryanovog života (Life of Bryan, 1979.) – ono kad John Cleese u ulozi vođe rimske vojne patrole u Judeji uhvati jadnog Bryana, odnosno Grahama Chapmana, u pisanju grafita.

Bryan po zadatku kojeg je dobio od šeprtljavog judejskog pokreta otpora piše po zidu poruku okupatorima - "Rimljani, idite kući!", a Cleese, umjesto da ga privrede i baci u tamnicu, kako je to već bio običaj,  gramatički ispravlja iznenađenog Židova, pa mu naređuje da do jutra, za kaznu, sve to napiše još stotinu puta. Urnebesan i inteligentan humor Monty Pythona dobro je ostario i čak i danas puno toga govori.

Ne znam tko je sve za kaznu dobio pisati grafite po Mostaru, ali se čini da neki od njih pišu baš uporno, skoro poput Bryana Cohena u spomenutom filmu. Jednako njemu, pišu noću, pod okriljem mraka, i odrade grafite serijski. Ne pišu, doduše, „Rimljani, idite kući!“, nego uobičajeni niz ružnih riječi i poruka drugom, kao i uvijek prisutnu lepezu zabranjenih ili politički posve nekorektnih simbola, posebno pritom pazeći da grafiti osvanu na posebno osjetljivim mjestima, da ih mediji bolje vide.

A patrole kao patrole, ili ih nema, ili su čak puno nezainteresiranije od rimske patrole iz filma. Stoga, valjda, osvane i pokoja nepismena. No, na stranu to, grafiti su brzopotezna rađa, u par minuta napraviš štetu na povjerenju i miru kojeg je netko godinama uporno i mic po mic gradio. Posebno efikasni su u predizborno vrijeme, jednako jaki kao, recimo, skrnavljenje grobalja, a najefikasniji su ako se već sutra medijski stvar usmjeri kako treba i gdje treba. Jedna bočica spreja stoga zna biti jače oružje od tisuća kolumni o potrebi razumijevanja, snošljivosti, lijepog odgoja i međusobnog poštovanja.

Grad Mostar je najavio, ako je vjerovati, brisanje svih uvredljivih grafita u gradu. Najava je puštena u medije vrlo brzo nakon što je ovaj medij prvi objavio novi uvredljivi grafit u ulici Ose Grebe. Bješe nedjelja. Naravno da je najava ozbiljnog posla morala doći i ranije. Naravno da je najava baš nakon ovog zadnjeg grafita odlično došla i onima koji se pozivaju na licemjerje organa vlasti, koji su reagirali tek sada, a razloga za reakciju bilo je mnogo i ranije. I to puno, puno, puno ranije.

U gradu u kojem su grafiti sa uvredljivim i sramotnim porukama vrlo česti, makar ja osobno držim, čak bih stavio ruku u vatru, da 99,9 posto ljudi u ovom gradu nikad, ni u snu, ne bi uzelo sprej u ruke da nešto napiše, a ogromna većina njih ne bi imala želju nešto ružno poručiti nekome, čak i da im kažu hajde slobodno, nitko te ne gleda, evo ti i neka lova za to. No, suprotno tome, premalo ljudi reagira kad se stvari dogode, što ne znači da odobravaju. Jednostavno, tako mislim, trude se da ih ne zanima ili su se baždarili da ih ne uzbuđuje. Barem ne previše.

No, zadržimo se kod same najave. Već smo navikli da u Mostaru najava znači jedno, a realnost, previše često, ispadne posve ni nalik najavljenom. Nešto malo se odradi, samo da tema spadne s naslovnica i ispadne iz takozvane dnevne rotacije, a onda sve uglavnom zamre do neke naredne prilike. Tako nam je po svakoj stavci, nisu u pitanju samo grafiti, čije se uklanjanje najavljivalo i ranije u više navrata, čak je bilo riječi i o nabavci nekog stroja za profesionalno brisanje grafita (jesam li to tek sanjao i je li u snu vuk pojeo kenjca?), ali dnevna rotacija tema, koja se vrti sve brže i brže, i to je bacila u ropotarnicu povijesti.

Nastavak u sljedećem broju…

Vrlo je moguće, zapravo kvota da će biti suprotno je smiješno mala i ovaj put, da će tema grafita opet uskoro otići na "stand by". Zašto? Zato što nam nedostaje ono ključno, a to nisu ni raspoloženi djelatnici komunalnih poduzeća, ni njihovo rudimentarno oruđe za borbu protiv ružnih poruka po zidovima, čak niti najave da se Grad konačno sprema za obračun sa grafitima nisu ključne.

Ono što je ključno je općeprihvaćena, potpisana i ovjerena lista onoga što se smatra uvredljivim grafitom. Kako bez nečega takvog uopće krenuti u borbu s grafitima kad ne znamo protiv čega se borimo? I ovdje ne govorim samo o, za ovo podneblje uobičajenim, porukama i simbolima iz ključnih ratova u zadnjih stotinu godina, kao i simbolima i frazama proizišlih iz ideologija koje su te ratove i stradanja obilježili, nego govorim i o ljudima, čiji spomen na zidovima u ovom gradu obično ekvilibrira između one – heroj nama, zločinac njima. I obratno.

Kako uopće krenuti u obračun s nečim, a nemati definirano što je to nešto? Hoće li oni koji obavljaju posao sami od sebe kužiti na licu mjesta je li neki grafit uvredljiv ili će postojati neka komisija koja će, opet se vraćam potrebi za egzaktnom definicijom, izdavati naloge na osnovu službenog pravilnika koji propisuje koje poruke i simboli u ovom gradu ne smiju biti na zidovima i fasadama? A da ne kažem koliko u ovom slučaju mogu pomoći i jasno definirane kazne za prekršitelje i jasno određena hijerarhija procesuiranja eventualnih prijestupnika, a opet da bi takve imali, Grad treba odlučnije krenuti u rasvjetljavanje počinitelja i okolnosti. U svakom smislu.

Bez svega toga, što kaže ona stara, džaba je krečiti. A naše fasade, osim što su ružne, oronule i u tobožnjoj obnovi uglavnom bizarne, i dalje će ostati iscrtane porukama koje nekom gode, drugog plaše, trećeg drže u nelagodi, a za mnogog drugog, vjerojatno iz čvrstog rješenja da čuva psihofizičko zdravlje, predstavljaju tek uobičajen prizor u ovom gradu. Prizor na kojeg je, jebiga, jednostavno navikao i to je to. Kao što smo svi navikli da sve, pa i svaka najava u Mostaru, ima svoje limite. Ima svoje granice.

Da, idealna bi bila opcija kada bi građani sami, ili uz brzu dojavu nadležnima, a oni onda munjevitim skokom brisali nešto što vide. Da grafiti i ne dočekaju objavu. Čak bi se pod idealno podvelo i to da, zajebi sad Grad, svaka strana krene na svoju ruku brisati svoje. Možda bi to bilo nešto najidealnije, makar baš izgleda u ovom trenutku nadrealno. Jer, baš kao što je politika, kažu, umijeće mogućeg, tako je i život u gradu čvrsto stisnutom politikom baš to isto – umijeće mogućeg. A moguće se ovdje prečesto pokaže naprosto nemogućim.

© Bljesak.info