Sve teže je prisjetiti se tih vremena, a nije to bilo ni tako davno, kad je ljudska komunikacija bila uglavnom jednosmjerna. Mediji su vam prenosili ne samo vijesti, nego i mišljenja, oblikujući tako i vaš vlastiti dojam o svijetu oko vas.

Vi ste bili pasivni konzumenti, bez mogućnosti da u realnom vremenu uložite prigovor nečemu što ste vidjeli ili upravo pročitali.

U ona analogna doba, da bi se čuo i vaš glas, morali ste prvo biti baš odlučni u reakciji, trebala vas je držati baš neka strašna potreba da nekome odgovorite ili mu ispravite netočan navod, trebali ste prespavati i opet se probuditi s istom potrebom.

Trebali ste uzeti papir i olovku – ili otipkati na pisaćem stroju – ubaciti svoju reakciju u kuvertu, otići do poštanskog sandučića i ubaciti pismo adresirano na medij, s tim da ste u pismu obavezno morali napisati na što to točno reagirate, naziv teksta ili kolumne i obavezno ime autora.

Naravno, najvažnije u svemu bilo je napisati svoje ime i prezime, te česzo i adresu stanovanja – jer anonimna pisma redakcija u ona vremena nije bila dužna niti razmotriti, a kamoli objaviti.

Naravno, bilo je poželjno staviti onaj mali, čarobni disclaimer – Nadam se da ovo moje pismo neće završiti u korpi za otpatke. Naravno, ako ste već imali neki ugled u društvu, vaše reagiranje ne bi bilo objavljeno u uobičajenoj redovnoj rubrici pod nazivom "Pisma čitatelja" ili "Reakcije i mišljenja", nego bi dobili možda i poseban prostor za reakciju.

No, većina ljudi bila je ipak operirana od javne reakcije. Tu i tamo bi možda opsovali sebi u bradu ili procijedili psovku kroz zube pročitavši nešto što ih je pogodilo, ali većina bi odustala od bilo kakve reakcije već nakon par minuta, kad prođe huja.

Bilo je primjera, ne sumnjam, gdje bi se glasno svađalo s televizorom ili na isti bacilo daljinski upravljač ili ga gađalo nekim predmetom koji bi prvi došao pod ruku, ali takvi bi već međi ukućanima dobili oštre poglede, otvorene kritike, te riječi poput – strašno, idiote, nisi normalan, koji ti je k…?, tako da je zlo bilo lokalizirano i eliminirano već u samoj bazi i u samom početku.

Oni rijetki, koji bi ipak naumili ići do kraja, oni bi već nakon par napisanih redaka odustali, pitajući se zašto će ovo meni u životu? Ostali bi, nakon uvoda u kojem pozdravljaju sve u redakciji, a posebno autora teksta, kojeg inače redovno prate i općenito vrlo cijene, zgužvali papir, i to nekoliko puta iznova, sumnjajući u snagu svojih riječi i argumenata.

Dakako, nije se puno promijenilo sve to niti nakon dolaska kućnih kompjutora, čak niti nakon sve šire uporabe e-maila. Jednostavno, dvosmjerna komunikacija još uvijek je bila mislena imenica i prizor iz SF filmova. Išla je sporo i za nju bi se odlučili tek ponajbolji među nama, svjesni da ih netko tamo ima čitati i da ih čeka i sito i rešeto javnosti.

U međuvremenu, a počelo je već prije dvadesetak godina, mediji su se potpuno promijenili. Postali su interaktivni – prvo su se podigli na online platforme i omogućili komentare u realnom vremenu, a onda su se otvorili i društvenim mrežama.

Odjednom više nitko nije tražio ime i prezime, niti adresu stanovanja, odjednom si mogao odgovarati na bilo što i bilo gdje, pod nekim nadimkom ili generiranom šifrom umjesto imena.

Odjednom više nisi to morao biti ti, nego si mogao biti netko posve drugi, u konačnici neka zla verzija sebe, lišena straha od prepoznavanja i puštena s lanca društvenih normi lijepog ponašanja i civilizirane učtivosti.

Imena luda nalaze se svuda

I danas su mediji gdjegod zakonski obvezni objaviti demanti, obično se to hitro radi kad ih zovne odvjetnički ured koji zastupa prozvanu stranu, ali sve ispod toga je čisti odron.

U međuvremenu su nestale rubrike Pisma čitatelja i Reakcije i mišljenja, u međuvremenu su tisak i televizija, kao perjanice starih, jednosmjernih medija, izgubili medijski primat, a većina komunikacije preseljena je online. A tamo je ona dvosmjerna.

Netko je nekoć davno možda zamislio kako bi bilo divno omogućiti ljudima razmjenu mišljenja tako što će ispod svakog online objavljenog teksta ostaviti mogućnost komentiranja. Zabluda je vjerojatno bila u kategoriji one iz Daytona, gdje nitko nije ni najmanje posumnjao da će nekad nekome pasti na pamet brojčano zlouporabiti jedno mjesto u Predsjedništvu BiH rezervirano za predstavnika najmalobrojnijeg naroda.

Ovdje netko nije niti najmanje posumnjao da će se u komentarima nagužvati likovi kojima ništa ne stoji na putu, a vlastiti stid ponajmanje. I, naravno, nitko nije računao na botove. Oni su dvosmjernu komunikaciju odveli u domen (ne)kontroliranog kaosa.

Dobili smo čudovište. Dvosmjerna komunikacija omogućila je svim onima koji su ljutito bacali daljinski na televizor, cijedili psovke kroz zube ili urlali lupajući od stol, da reagiraju promptno, ne obazirući se ni na što, a pogotovo ne na lijepo ponašanje, učtivost i društvene norme civilizirane komunikacije.

I ne samo to, druga strana komunikacije potpuno je devalvirala onu prvu, koja je svedena na istu ravan, postala jednaka u banaliziranju, neprovjerenim, ostrašćenim i senzacionalističkim pristupima temi, boreći se tim pristupom zapravo za vlastiti opstanak u kužnom medijskom prostoru u kojem je glas doktora znanosti i dokone kućanice, glas iskusnog poznavatelja i nekoga bez škole i iskustva o temi postao jednak.

Čak što više, anonimus iz mase danas će u prvom komentaru zalijepiti autora da mu se sve u glavi zavrti, a godine istraživanja u sekundi će pod noge baciti sočna psovka ili nadahnuti komentar koji počinje sa "Slušaj glupane jedan…", a da ne pričamo o slobodnim komentarima kao generatoru mržnje, nacionalne netrpeljivosti, alatu za širenje predrasuda i opasnih poruka.

No, opet, kako sve to zaustaviti, je li moguće nekako kanalizirati i koliko je uopće moguće vratiti se u norme normalnog komuniciranja? Kako ukinuti komentare kad su i oni dio sadržaja zbog kojeg ljudi klikaju na određeni medij, a mediji danas žive od klikova?

Kako stati na kraj širenju mržnje i predrasuda, uz vazda tri koraka sporije tužiteljstvo i strukture koje problem vide tek kad im ga višekratno na nos natrljaš  - i kad ti i sama najstarija i najfamoznija društvena mreža pod nos algoritmom gura baš takve komentatore?

Je li, uostalom, to ta famozna nepatvorena demokracija u kojoj narod najbolje zna? Je li to ono što smo željeli? Da nema nedodirljivih i da svak' svakome sve po spisku? I da se svačiji glas skoro pa jednako čuje?

Neki dan reče mi jedan kako su se gluplji i neškolovani u ona minula doba nekako stidjeli i izbjegavali uopće sudjelovati u iznošenju mišljenja, a pogotovo ulaziti u rasprave sa višestruko nadmoćnijim oponentom. Skrušeno bi slušali što drugi govore i poštovali boljeg od sebe. Možda, rekoh, ali danas je svima očito rečeno da nema više autoriteta i da nema nedodirljivih. Barem ne u digitalnom svijetu.

U onom realnom načekat ćemo se još, jer kategorija građanske hrabrosti gotovo da ne postoji izvan onog mjesta gdje se upisuju komentari preko tipkovnice. Ili, hajdemo ovako, stvarna veličina muda obrnuto je proporcionalna žestini iznesenog na društvenim mrežama.

No, kako smo živote tako lako preselili u digitalni oblik, teško je reći koliko će nas sve koštati. Posljedice ćemo vjerojatno tek zbrajati, ako uopće ostane netko sposoban da točno broji, a da mu drugi ne napišu da sere i da broj nije ni blizu točnog.

Ali, opet, kad se sve sabere i oduzme, barem su spaljene i zadnje iluzije da maksimalno iskorišteni pravo glasa donosi nužno promjene u pozitivnom smjeru. Sve se, napokon, posve jasno vidi. Ako nekome već nije do sada bilo jasno.

© Bljesak.info