Bosna i Hercegovina je mala zemlja koja često živi kao da može izbjeći velike odluke. Čekamo da se globalni tokovi smire, da se veliki dogovore, da neko drugi preuzme rizik, a da mi zadržimo pravo da naknadno kažemo kako smo “znali šta će biti”. Ali, današnji svijet više ne funkcioniše tako. On ne pita male zemlje da li žele biti na prekretnici, on ih tamo jednostavno dovede.

Za Akta.ba piše: Azra Atagić - Ćatović

A BiH je danas upravo tu: između Zapada kojem politički pripada, Evrope kojoj formalno teži, Amerike koju sve češće sluša i Kine koja se sve otvorenije nudi kao strateški partner.

U tekstu Akta.ba “Američki kapital preuzima ključne sektore u Bosni i Hercegovini” otvoreno je pitanje koje se u našoj javnosti često zaobilazi: da li strateško partnerstvo znači razvoj ili prepuštanje ključnih resursa drugima? Sam naslov već pogađa suštinu dileme: u zemlji koja nema jasnu ekonomsku strategiju, svaki veliki strani kapital lako postaje i ekonomsko, i političko i sigurnosno pitanje.

Jer, nije isto kada strani kapital dođe u trgovinu, turizam ili usluge i kada ulazi u energiju, plin, elektroprivredu, bankarstvo, telekomunikacije, rudnike, infrastrukturu i podatke. To više nisu samo investicije. To su poluge države.

Tu se otvara i pitanje Južne interkonekcije. Projekat gasovoda prema Hrvatskoj predstavlja se kao energetska sigurnost, diverzifikacija snabdijevanja i smanjenje zavisnosti od ruskog gasa. Prema dostupnim izvještajima, cilj je da se BiH poveže na hrvatsku gasnu mrežu i LNG terminal na Krku, čime bi zemlja dobila alternativni pravac snabdijevanja.

Na prvi pogled, to zvuči kao racionalan strateški potez. BiH zaista ne smije zavisiti od jednog pravca, jednog dobavljača i jedne geopolitičke linije. Ali, Južna interkonekcija nije samo pitanje cijevi. To je pitanje kontrole. Ko gradi? Ko finansira? Ko upravlja? Ko određuje cijenu? Ko snosi rizik? I da li se energetska nezavisnost od jednog centra........

© Akta