Prije dvadesetak godina europske su države još vjerovale da se granice brane na granici. Danas više ne. Današnja Europa svoje granice čuva stotinama, pa i tisućama kilometara izvan vlastitog teritorija. Ne u Alpama ili na Pirenejima, nego na obalama Libije, u turskim prihvatnim centrima, na rijeci Evros, u marokanskoj policiji, u senegalskim lukama i mauritanskim patrolama. To nije tek tehnička promjena u upravljanju migracijama. To je duboka promjena same naravi političke moći. Jer onoga trenutka kada zaštitu vlastite granice prepustite drugoj državi, granica prestaje biti isključivo vaše suvereno pravo. Ona postaje predmet pregovora.

Upravo zato prizori iz Ceute i Melille nisu tek još jedna migrantska tragedija. Oni su simptom jednog mnogo dubljeg procesa. Deseci tisuća ljudi ne dolaze samo na europsku granicu. Oni dolaze na mjesto gdje se danas presijecaju interesi Europe, Afrike, Sjedinjenih Država i čitavog mediteranskog prostora. Humanitarna katastrofa i geopolitika ovdje više nisu dvije odvojene priče. One su postale ista priča.

San o Europi ugasio se u moru: nogometašica se utopila na putu za španjolsku enklavu

Meloni povukla radikalan potez zbog kaosa s migrantima: Gotovo 50.000 njih ušlo u Ceutu, najmanje 57 mrtvih

To je možda najveća promjena međunarodnih odnosa nakon završetka Hladnog rata. Nekada se geopolitička moć mjerila brojem divizija, nosača zrakoplova i vojnih baza. Danas se sve više mjeri sposobnošću upravljanja tokovima. Kapital, energija, podaci, rijetke sirovine, pomorski pravci, digitalne mreže i migracije postali su novi mediji moći. Teritorij nije nestao, ali više nije jedini odlučujući resurs. Tko upravlja tokovima, može oblikovati politiku država koje formalno ostaju potpuno suverene. Migracije su zato prestale biti samo socijalna ili demografska činjenica. One su postale instrument međunarodnih odnosa.

To nije teorijska konstrukcija, nego politička činjenica posljednjih desetak godina. Kada je 2015. godine više od milijun ljudi ušlo u Europsku uniju, postalo je jasno da nijedna europska država više ne može sama upravljati vlastitim granicama. Bruxelles je odgovorio sporazumom s Turskom iz 2016. godine. Europa je Ankari platila milijarde eura kako bi migranti ostali na turskom teritoriju. Kratkoročno je problem bio riješen. Dugoročno je, međutim, nastala nova ovisnost. Onoga trenutka........

© Večernji list