Iako su fikcija, igrani filmovi često daju bolji pregled stvarnosti od bilo kojeg dokumentarca. Jedan od takvih filmova su “Žuta pisma”, ovogodišnji dobitnik Zlatnog medvjeda na Berlinaleu njemačko-turskog redatelja Ilkera Çataka. Na dodjeli nagrade predsjednik žirija, autor nekih od najvrednijih filmskih ostvarenja posljednjih desetljeća, Wim Wenders (“Nebo nad Berlinom”, “Pariz, Teksas”, “Savršeni dani”), rekao je kako film upozorava na totalitarizam koji prijeti i drugim društvima. Takve smo priče naviknuli gledati ponajprije u iranskoj kinematografiji, koja pokazuje kako politika može kontrolirati gotovo svaki segment života, pa i one koji se na prvi pogled čine posve bezazlenima. Çatak u “Žutim pismima” prikazuje Tursku kao društvo koje, unatoč prividu otvorenosti i liberalnosti, nije daleko od politike ušutkavanja neistomišljenika, gušenja slobode govora i utjerivanja straha svima koji se usude dovesti u pitanje državni sustav.

U središtu priče je poznati turski glumački par Derya i Aziz. Oboje su uspješni kazališni umjetnici, a Aziz radi i kao profesor. Žive u skladnom braku sa svojom kćeri tinejdžericom Ezgi, s kojom imaju topao i otvoren odnos. Uz kredite, svakodnevne obveze i brige koje dijele s većinom........

© Večernji list