Ako čitate ovaj tekst, vjerojatno već godinama, možda i desetljećima, pratite Olimpijske igre na 'malim ekranima', kako smo ih nekad zvali. Mali ekrani u međuvremenu su postali preko 100 inča veliki, a stvarno mali ekrani – oni mobilnih uređaja – uselili su se u naš život u toj mjeri da više ne morate otkazivati treninge i druženja kako biste svjedočili teškom padu Lindsay Vonn ili čudesnom, po život opasnom saltu Ilje Malinina.

Sve ste to, naime, uz jednak dopaminski efekt mogli vidjeti u tramvaju, niti par sekundi nakon što se dogodilo. U eri medijskog hiperbombardiranja ipak ostaje nešto starinski šarmantno u praćenju Olimpijskih igara na televiziji, otprilike u rangu slušanja vinila ili skupljanja sličica. Ovaj retro osjećaj na kvalitetan način modernizira činjenica da televizijski sadržaj danas možete vraćati kako vam volja, pa navečer niste osuđeni samo na klizanje, hokej i pregled dana, već Igre možete gledati, rekli bi Nadrealisti, dok se boje ne rastope.

I gdje onda gledamo Olimpijske igre? Prvi i većini gledatelja nužni izbor obično je HRT. Javna televizija je, po prirodi stvari, razapeta između tri elementa: obaveze praćenja hrvatskih sportaša (koji su u rezultatskom smislu u popriličnoj crnoj rupi), prilagođavanja onome što na Prisavlju smatraju nacionalnim ukusom (pretežno tradicionalnim zimskim sportovima) i ograničenim komentatorskim kompetencijama (što je posljedica zanemarivanja široke palete zimskih sportova i straha od modernizacije).

Pa provjerimo kako stojimo u praćenju hrvatskih sportaša na primjeru današnjeg dana (utorak). U kvalifikacijama skijaškog trčanja natjecale su se Tena Hadžić i Ema Sobol dok poslijepodne u istom sportu nastupa Marko Skender. U brzom klizanju pak natjecala se Valentina Aščić, a popodne će u biatlonu nastupiti Krešimir Crnković i Matija Legović. Svim ovim sportašima Igre u Milanu i Cortini prve su ili druge u životu i trebali bismo ih moći vidjeti u prijenosu uživo – ako ni........

© tportal