Bespoštedno novinarstvo ne financiraju vlasti, bespoštedno novinarstvo financiraju čitatelji. Podržite Telegram. Više o pretplati saznajte ovdje.

Sablast u književnom muzeju

Kad su pitali moju majku, curetak dok je bila, a ja sâm njezina krpena lutka, zašto je more slano, otpovrnu ona: “Da se ribe ne usmrde!” Tad pomislih: Beč se zabijelio. Zimska bajka, božićni ugođaj, a u bečkim trgovinama sve je već spremno za Uskrs. Trgovina i priroda kadikad ne idu skupa. Dakle, odgovor moje majke u dobi curetka na pitanje: Čemu snijeg? — glasio bi: “Sniježi zato da zvjerke pokažu svoje tragove!”

Što biste sljedeće trebali pročitati

Hrebak je od sebe napravio političkog idiota i svima pokazao koliko je zapravo sustav korumpiran

Bez petokrake i pozdrava 'Smrt fašizmu, sloboda narodu' nema hrvatske nacije. Ovo ustašovanje to ne može izbrisati

Mario Roth o posljednjim trenucima života: 'Neću žaliti za ničim, sve što sam učinio u životu, učinio sam svjesno'

U gradu Beču divljina nema nikakvih šansi. Promatram sa svojega prozora Volkstheater, isti onaj koji je kod mene zapisan crno jer je skrivio smrt, pače samoubojstvo, Gemme Boić, heroine iz moje drame Nevjesta od vjetra, godine 1914. Gledam kako se foyer polako puni prije početka predstave. I jedini sam na cijelom svijetu koji zna da se među njima kreće i sjena Gemme Boić.

Bila je naše gore list, ali se otkinula. Gostovala je i u našem gradu, pisalo se o njoj ovako ili onako. Njezin je talent, međutim, prepoznao Branko Gavella, tada još dečec; u tekstu pisanom njemački u gradu Agramu. Neki je nisu voljeli, jer se “dala strancu”. Ona bila je neka prefiguracija Mire Furlan. Žene su joj spočitavale naročito, zabrinute za čistoću hrvatske postelje.

Dakle, možda je palo toliko snijega da bih ja jasnije vidio, na bijeloj pozadini, njezinu sjenu u foyeru? Ili je ona u glumačkoj garderobi? Ah, tko bi se nje sjetio? Tko se još sjeća moje drame Nevjesta od vjetra? Daleko bilo! No ja velim: Tko se ne sjeća, daleko mu kuća.

Da ne duljim: Beč se čisti ekspresno. Kao golema mačka koja se stalno liže. Već drugi dan sve je čisto. Postoje doduše na rubovima pločnika gomilice bljuzge. Ali hodati se može, i pritom ostati suhih nogu. Imao sam dojam da su iz nekih spremišta, kasarnama sličnih hangara, pojurili deseci kamiona koji su jedva čekali doći do izražaja. Iako je snijeg i dalje neprekidno padao.

Beč je jedan vrlo organizirani grad. Mjesec i po dana sam ovdje, nikad nisam čekao tramvaj dulje od tri minute. Otkako je pao snijeg, to se produljilo. Sad su četiri minute. Pa kad se već moglo hodati i suhih nogu ostati, potegnuo sam do Muzeja književnosti. Pod tim se misli na književnost austrijsku, negdje od revolucije 1848. do danas. Pa gdje će suza drugamo,........

© Telegram