Preuzimajući Počasno Srce Sarajeva, Emir Hadžihafizbegović je zahvalio (i) braniteljima grada. Veliki glumac - ne samo naš i usuđujem se reći i ne samo balkanski - nije krio emocije, prihvatajući nagradu Sarajevo Film Festivala, događaja koji u glavnom gradu Bosne i Hercegovine već 32. put okuplja uistinu velika svjetska imena. Film nije moja specijalnost, no nikada nisam dvojila da se Hadžihafizbegović svojom glumom davno svrstao u sami vrh svoga zanata, a njegovo podsjećanje na branitelje Sarajeva i opstanak BiH dobrim je dijelom i poenta ovog SFF-a. Ne, neću podsjećati na onaj prvi, ratni, jer govorim o ovom koji je netom završio i koji je po mom skromnom sudu uistinu opečaćen nasljeđem ratova i svime onim što sobom nose. Samim tim je bolno aktuelan, ali i dovoljno opominjući da pali sve alarme. SFF je otvoren filmom “Očevina”, oskarovca Paweła Pawlikowskog, još jednog nositelja Počasnog Srca Sarajeva, koji je za svoj “Fatherland” nagrađen i na ovogodišnjoj filmskoj smotri u Cannesu. Priča je to o povratku kući velikog Thomasa Manna i njegove kćerke, 1949. godine, kada je Njemačka razorena, podijeljena i nimalo ne liči na zemlju koju su ostavili: kroz njihove lične i porodičnu dramu, susrete s ljudima s obje strane željezne zavjese i njihovim oprečnim stavovima o (budućem) životu i granicama, gledamo razorenu, podijeljenu zemlju, intimne drame, ali i one društvene, i ljude koji su - koliko se god borili i sami sa sobom i sa okolinom - ugurani među ideološke i ine zidove.

Našu domaću “Očevinu” snimio je Damir Markovina. “Živjet ćemo zajedno” je dokumentarni film, ali biografska drama ravna zapletu........

© Oslobođenje