U predvečerje Prvog maja ostali smo bez nekadašnje koleginice Elme Godinjak. Stradala je od zločinačke ruke bivšeg supruga, kome je nadležni sud zabranio da joj se približi. Svi koji iole prate zbivanja u ovdašnjem pravosuđu razumiju da se sud debelo uvjerio da je Tarik Prusac uhoda i nasilnik, čim je posegao za ovom mjerom. Što, naravno, nije nikakva utjeha Elminim najbližim, jer se, nažalost, ispostavilo da zločinac ne samo da nije bio spreman poštovati izrečenu mjeru već je iz firme u kojoj je radio ponio službeni pištolj (nasilnici, uobičajeno u našem društvu, imaju i dozvole za oružje), kojim je presudio majci petogodišnje djevojčice, a kao zalog bijega oteo svoje dijete i vozao je sa sobom, da bi ga policija uhapsila dok mirno jede ćevape. Scene iz horor filmova okončane su konstatacijom kako je djevojčica spašena bez fizičkih povreda, a traume koje je preživjela i gubitak majke pratit će je cijeli život. Osumnjičeni zločinac je na sigurnom, iza rešetaka, a najmanja kazna koja ga čeka je 10 godina zatvora. Iskreno se nadam da će dobiti znatno više, no kako god - živ je i okoristit će se svim blagodatima zakonskih propisa, kako to obično biva. Elme nema.

U Oslobođenje je došla na preporuku kolega iz Slobodne Bosne. Mlada, pametna, radoznala, vrlo brzo se uključila u redakciju, družila sa svima, a s nekima - s kojima je i generacijski bila bliža - razvila iskrena, trajna prijateljstva. Na jutarnjim dogovorima gorljivo je predlagala teme, vodeći se izraženim senzibilitetom za slabije, a uz brojne priče i razgovore koje dnevni ritam uobičajeno nosi u medijima, istrajno je pratila probleme u Hidrogradnji. Zagrizla u radnička prava, uoči jednog Prvog maja došla........

© Oslobođenje