I tako nam prođe trideset godina života u strahu od novog rata. Kao da nam ovaj “naš prvi rat” nije bio i više nego dovoljan. A jeste, nije da nije. Još se u njegovim posljedicama koprcamo, još živimo njegovu krvavu i mračnu baštinu

Razmišljajući o iščekivanju moguće katastrofe (kao načinu života), zapisao sam na Twitteru: “Postoji ovdje, u BiH, neka glupava nada u ljudskim glavama da će se zločinci koji su 1992. palili gradove, ubijali, silovali, provodili genocid kao zvaničnu politiku nekako promijeniti, postati bolji i zavoljeti one koje inače mrze. Nikad se to nije desilo u povijesti, niti će.”

Imam nepogrešiv osjećaj da živimo ovakvo stanje svijesti, i u tome vidim samo našu ljudskost, pa čak i ako smo malo glupavi u želji da ovaj naš svijet (svijet ove zemlje) gledamo ružičastim naočalima. Ljudski je biti naivan i vjerovati kako će se drugi ljudi promijeniti na bolje, kako će prodobriti nešto u njima, pa ćemo se skupa svi uhvatiti za ručice i laka koraka krenuti u budućnost toliku svijetlu da će nas oslijepiti od dobrote. Ne moramo to raditi, jer se to već dešava. Budućnost je došla, i ne da nije nimalo svijetla, nego je tamna, narogušena, tjeskobna i ne obećava ništa dobro kao u našim hippie vizijama.

I ne moramo mi vjerovati da se........

© Oslobođenje