Gledam i sebi ponavljam ne smiješ plakati, ubijedi sebe da je pratiš na turističko putovanje. Da će za nekoliko dana uživati na Bosforu. Da će čarolija i svjetla Stambola učiniti čudo

Treći put u tri posljednje godine dolazim na aerodrom da ispratim drugarice. Negdje u isto doba godine. Prvi put je bio maj, godinu poslije august, a ove godine juni. Vruće je, jedva dišem. Ne znam da li od vrućine ili iščekivanja, straha ili neizvjesnosti. Pratim na displeju polaske. Pojavljuje se let za Istanbul na kojem će se naći ona. Glas sa razglasa najavljuje da počinje čekiranje. Ali, nje još nema na aerodromu. Javljaju mi da je slaba, mnogo slaba. Još nisu krenuli prema aerodromu. Ubjeđujem sebe da je samo od nervoze pred put, koju osjećamo svi. Samo nekoliko dana ranije sam je držala za ruku dok je primala krv. Dotrčala sam do bolnice čim sam čula da ide na transfuziju, jer znam da to dugo traje, da joj ne bude dosadno, da pričamo, da se smijemo, da planiramo, da zajedno šutimo.

A danas je pratim na kliniku u Istanbul, gdje će joj pokušati pomoći, produžiti život, umanjiti tegobe, izliječiti je od karcinoma koji je........

© Oslobođenje