Približava se 24. juni. Ove godine je srijeda, prošle godine je bio utorak. Odlično se toga utorka sjećam. Sa strepnjom, tugom, očajem, ljutnjom, bespomoćnosti ga se sjećam. Sa mukom u želucu, prazninom u duši. Sjećam se informacije koja je prostrujala kao strujni udar našim dušama da je preselila Selma.

Moja drugarica, saborkinja, ona koja je palila svjetlo i u najcrnjim mrakovima, koja je obasjavala ljepotom, ljubavlju, toplinom najhladnije dane, ona kojoj država nije dozvolila da se liječi, ona koja je zauvijek zatvorila najljepše oči na svijetu daleko od svoga rodnog Maglaja, voljenog Sarajeva, obala Bosne i Miljacke, padina Ozrena i Trebevića. Na Klinici u Istanbulu gdje je otputovala sa ogromnom nadom i željom da živi. Još malo. Bar još nekoliko dana. Ona koja je najglasnije na svijetu vrištala u borbi za svaku ženu, za lijek na koji nije imala pravo. Nije njoj falio jedan papir. Nije joj nedostajao ni novac. Znala je i nadležnosti. Imala je........

© Oslobođenje