Kada se govori o položaju jednog naroda u višenacionalnoj zajednici, onda se obično pribjegava analizi ustava države jer je on temeljni dokument koji to određuje. Pri tome se podrazumijeva da je ustav izraz slobodne političke volje naroda i da je svaki narod sebe identificirao preko ustava s državom. Ustav je temelj i ogledalo političkog identiteta naroda i njegove ravnopravnosti s drugim narodima koji državu konstituiraju.

Međutim, ustavne garancije ravnopravnosti ne moraju biti potvrđene u državnoj i društvenoj praksi, pogotovu ako su te prakse hijerarhijom vlasti udaljene od države.

Mrtvo slovo na papiru

U Bosni i Hercegovini se zbiva paradoks koji je besprimjeran u drugim državama. Pravilo je da su ljudska i nacionalna prava zaštićenija i provodivija ukoliko je država više decentralizirana, ukoliko je to pravo bliže životu, a dalje od centralne vlasti. Narodi i građani ne žive općenito i državonosno, nego pojedinačno i mjesno, određeni stanjem svoje lokalne zajednice kao najbliže stepenice vlasti.

U BiH se potvrđuje jedan drugi princip: što je lokalna zajednica udaljenija od države, ljudska i nacionalna prava su sve ugroženija. Na najvišoj državnoj razini, u skladu s važećim Ustavom BiH, ravnopravnost ostvaruju političke elite, a ne narodi koje predstavljaju. One su se ravnopravno i ravnomjerno rasporedile u institucije vlasti i jedni drugima osiguravaju jednakost i zaštitu “nacionalnih prava”. Preko praga tih institucija, tamo gdje narod živi, oni ne prelaze.

Istina, dejtonski je Ustav BiH Hrvate stavio u neravnopravan položaj, tačnije, legalizacijom Republike Srpske Ustav je favorizirao Srbe u BiH. Smisao formiranja Federacije BiH nije bio entitetska konstitucija države, nego njena federalizacija uspostavljanjem federalnih jedinica i na preostalom dijelu BiH. U interesu ostvarivanja te strategije, HR HB je utopljen u Federaciju kao prvi korak federalizacije cijele države. Entitetskim uređenjem BiH i legalizacijom ratne tvorevine RS, napuštena je ta strategija, stvorene su pretpostavke za favoriziranje Srba u BiH i održavanje etnički čistog jednog od državnih entiteta. S druge strane, Federacija BiH je u neizmijenjenom obliku ostala poprište borbe za dominaciju između Hrvata i Bošnjaka, bez obzira na kantonalno uređenje i formalnu ravnopravnost.

Dejtonske odredbe o konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda su ostale mrtvo slovo na papiru. Ravnopravnost se postiže kroz funkcioniranje institucija države, kako onih najviših, tako i onih najnižih – lokalnih. Sami mehanizmi tog funkcioniranja stavili su Hrvate u neravnopravan položaj. Ne radi se samo o entitetskom glasanju u Parlamentu BiH koje Hrvate marginalizira i faktički čini........

© Oslobođenje