Granap nekad, može li to Lidl biti danas? Da odmah odgovorim, ne može.

Granap je dugo bila riječ kojoj nismo znali izvorno značenje, a koja je bila važna za nas koji smo rasli u tadašnjim sarajevskim mahalama. Gradska nabavna prodavnica, to je puno značenje tog pojma, oko kojeg nastaju mnoge životne priče. To je bila tačka oko koje je sve vibriralo u tom malom lokalnom određenju, mikrosvijetu, što mahala u biti i jeste. Ona ima format Aristotelovog Polisa, a Polis je po njegovoj definiciji dokle se čuje ljudski glas. Neka se svako sjeti svog granapa i vidjet će da je to bilo mjesto u kojem je duh mahale bio uboden i k’o šestar se vrtio oko njega.

Svaka mahala je imala svoj autentičan granap i svog granapdžiju. On je uvijek imao nadimak, nikad mu niko nije znao puno ime. Kada te mati pošalje prvi put u granap, to je bio tvoj prvi izlaz u svijet, prvi put da te neko ne vodi, nego ti si sada taj kome je povjereno da nešto kupi, da se pri tome fino obratiš poslovođi, bitnom lokalnom liku granapdžije. Na Bjelavama je prvi kojeg ja pamtim bio pri dnu ulice, gdje se danas poprijeko dolazi od Ulice Avde Sumbula. Na tom ćošku, koji je sada derutan i za današnje prilike nestvarno malih dimenzija, bio je granap koji je vodio Crnogorac. Tako smo ga svi zvali i po tim nadimkom znali. Bio je otac mog prijatelja zvanog Češ i Mukija, poznatog košarkaša u vrijeme kad je to bio amaterski sport. Prezivao se Burazerović, a ime ne znam, jer mi pamtimo imena likova iz naših životnih drama, a ne imena glumca. To se kasnije saznaje.

Posebna svetkovina je bila kada se išlo po fasungu, mjesečno grubo kupovanje neophodnih stvari, što se obično obavljalo oko prvog, kada se primi plata. Nakupuje se svašta, pa se iznajmi trokolica, ustvari, velika korpa-bicikil, koje su tada servisirali Albanci. Koliko je to bilo intimno vrijeme – pamtim da je moj otac išao za njim kad je Crnogorac otišao biti poslovođa u novoj prodavnici, koju smo mi zvali Velika samoposluga u Hajduk Veljkovoj ulici, kako se tada zvala, iza Bogoslovije na Katedrali. Valjalo je te nakupine hrane i potrepština, od brašna do radiona, čuvenog deterdženta za sve, otpedalati uz Bjelave. Poštovao se čovjek – kao komšija, susjed.

Granapdžija je bio psiholog mahale, psihoterapeut, kod njega su svi ispovijedali, tražili bi nekad savjet, ali prije svega razgovor. Kupovalo se i na teku. Kada te mati pošalje po hljeb, ali ti ne da pare, da te ne bi pokvarile, on to zabilježi u malu teku s linijom po sredini, koja se štampala za rječnike. Upisivao je minus za bijeli na lijevoj koloni, plus za crni hljeb ili štrucu, kako je neko kruh zvao, na desnoj koloni. Onda stari dođe i na kraju mjeseca isplati što na papiru zaduženja piše. Nije bilo ovih inspekcija i izdavanja računa. Sabiralo se na papirnoj kesi i obično su imali krupan rukopis, da se sve vidi. Sabiralo se javno i svi koji su tada u granapu bili prisustvovali su ko svjedoci. Uvijek je oko granapa bilo lokalaca sa skrivenom pivom, da ga komšinica ne vidi kako pije i ne kaže materi. Da ne pričamo o dramama, kada se u granap išlo da se neko drag vidi, sretne, ne bi li došlo do kontakta. Mahalci su se zato i lokalno ženili. Granapdžije su, kao brice, bili preteča interneta. Ako se dan prije desilo nešto krupno u svijetu ili lokalno, ona je do podne razmijenjena među onima koji u granap hode ujutro, ko na hodočašće. One nevažne bi, kako je dan trajao, blijedile. Kod njega si se mogao zadužiti, ostaviti poruku, uzeti savjet, informaciju, pitati za nekog.

Sjećam se kad bi starija raja poslala nekog od mlade ekipe, da kupi, recimo, mlijeko, koje se tada prodavalo u dva tipa, kao slatko i kiselo i to u........

© Oslobođenje