U svetom gradu Meki, gdje se muslimani stoljećima okupljaju oko ideje jedinstva, potpisan je sporazum koji bi mogao označiti mnogo više od još jednog vojnog dokumenta. Na papiru je to odbrambeni pakt. U političkoj stvarnosti – mnogo više. On pokazuje da se stara sigurnosna arhitektura Bliskog istoka mijenja. SAD više nisu jedini sigurnosni kišobran, Iran postaje još važniji faktor regionalne ravnoteže, Izrael pažljivo posmatra novu konfiguraciju, a tri velike muslimanske države pokušavaju dokazati da mogu same graditi mehanizme vlastite sigurnosti. Ali, upravo tu počinje moja dilema: je li Mekanski pakt početak muslimanske strateške emancipacije ili novi korak prema podjeli muslimanskog svijeta?

Od Meke do geopolitike Zvanično, sporazum nije usmjeren protiv Irana. Ankara to naglašava, a Islamabad potvrđuje. Rijad ga predstavlja kao instrument zaštite. Ali, geopolitika se ne čita samo iz onoga što piše u dokumentu nego i iz toga ko je unutra, a ko je ostao vani.

Iran nije pozvan. Ovaj pakt mijenja regionalnu ravnotežu. Turska, Saudijska Arabija i Pakistan nisu prirodni saveznici. Njih povezuje interes, a interes je u međunarodnoj politici često čvršći od ideologije. Turska donosi vojnu snagu, NATO iskustvo i jednu od najrazvijenijih odbrambenih industrija muslimanskog svijeta. Saudijska Arabija donosi kapital, energente i geopolitičku težinu. Pakistan donosi ono što druge dvije države nemaju – nuklearni kapacitet. Kada se sve spoji u snagu, dobija se respektabilna strateška kombinacija. Ali, savez se ne stvara samo oružjem. Potrebne su politička........

© Oslobođenje