Djeluje, u najmanju ruku, besprizorno iznova se baviti stvarnošću našeg političkog momentuma, njegovim šizofrenijama i procjepima, ali ne preostaje ništa drugo nego se, koliko god je to moguće, riječju i mišljenjem, opirati datostima koje svojom pogubnošću odavno jesu stvorile beznadnost pred kojom ne ostaje nikakva mogućnost izbora.

Dakle, mora se govoriti, uprkos svemu, nazivati stvari pravim imenima. Ne obmanjivati se kratkotrajnim ushitima iza kojih nema stvarnog sadržaja i izostaje svaka dubina sagledavanja ključnih spona na kojima počiva ova zajednica. Tražiti način kako ostati dovoljno utemeljen u vlastitom mišljenju, izolovati se od kolektivističkih predstava uslovljenih botovskom propagandom i lažima zasnovanim na kriptomitološkim predstavama veličine i posebnosti. Sve drugo jeste dodatno obmanjivanje, prihvatanje realiteta kao nepromjenjive paradigme, usljed čijih se normiranosti sve manje postavljaju prava pitanja, a sve više se nude unaprijed spakovani odgovori. Koji se potom usvajaju kao nedvojbena istina, ono što se ne dovodi u sumnju. Pred kojima nema potpitanja i dijalektičkog........

© Oslobođenje