Dok grupica odabranih leti svemirom, dok Nepalci i Filipinci voze put Obrovca, dok Trump svijet mijenja silom i glupošću, stari naši su sve stariji...

Bura. Sjeverac. Stabla padaju na kontinentu, puše neugodnije nego li je ikada uz more puhalo. Bura. Autobusni prijevoz za buru ne mari. Iz metropole se uredno vozi na more. Karta je u džepu, torba na ramenu. Ostaje tek pitati šofere bi li im se dalo stati kod Jokera, tamo gdje je nekada bila tvornica Jugoplastika. Ako im se dade, torba će gore uz sjedalo makar pod noge bilo. Ako ne može, onda će među prtljagu, k vragu i ta dva ekstra eura. Ma na pitanje staje li se kod Jokera, šofer koji je vjerojatno Filipinac odgovara: »English, please.« Pa mu ti objasni što je Joker i gdje je Joker i zašto to nije ni Jokićev nadimak, ni Batmanov neprijatelj, već dio carstva Kerumove obitelji.

Vještina vožnje, na sreću, i ne pita znanje jezika. Znakovi uz cestu su svuda isti. Bura je zato naša posebna, barem mi tako samoljubivo mislimo. Sve je u nas jednostavno posebno. U jednom trenu autobus skreće s autoceste. Vozi se preko Obrovca. Sav promet je preusmjeren preko Obrovca. Podno ceste provalija, u duši mrvu strepnje, ali niti tko što pita, niti tko što govori. Nije ni loše da su za volanom vozači što su nam došli iz prijateljskih zemalja. Da znaju hrvatski bilo bi dreke. Ovako samo mir. Ovako logike ima samo grintati u sebi. Ovako na smislu i svrsi još malo više dobiva odluka da se za puta čita nova knjiga Ivice Ivaniševića »Nešto na žlicu«. Friško umirovljen inspektor Nalis, glavni lik u knjizi, kao da je sve to što mi prolazimo odavno doživio. Evo lijepo piše pisac kako Nalis na sve one prigovore da je pesimist kojem je čaša uvijek napola prazna, umjesto da mu je kao svima normalnima napola puna, uzvraća opaskom kako on čaše i ne vidi. »I to ne zato što je pesimist, koji uvijek očekuje najgore, nego zato što je realist koji........

© Novi List