Brojke su dobre, ugled u svijetu neloš, gradimo stadione čim poništimo još koji natječaj, a bit će i pruge da nam vagoni konačno ne izlijeću iz tračnica

Što sve stane u deset godina!? Što se sve dogodi i ne dogodi, izraste i uvene, odgoji i odgojno zapusti, što se sve stvori i uništi, što se doživi, proživi i koliki se računi samo poplaćaju!? Desetogodišnje razdoblje, kako to samo gordo zvuči. Dekada. Veliko je. Biti deset godina na čelu bilo kakvog tijela, da je i kućni savjet, veliko je, a gdje neće biti veliko deset godina voditi Vladu, voditi zemlju. Veliko je čak i ako ste zagovornik one da je smisao demokracije time pomalo iznevjeren, ako je smisao da se svako toliko stvari ipak mijenjaju, da je dinamika drugačija, da je energija druge vrste. A kada se još poklopi da praktički na obljetnicu, na svečan dana proslave desetogodišnjice, oporbena družina traži saborsku raspravu o povjerenju premijeru, kad otvori oporba bitku za koju unaprijed zna da je dobiti ne može, e onda su svi sastojci tu za sreću. Onog koji slavi, dakako. Oni koji na rođendan i nisu pozvani mogu se samo pojesti do kosti.

Sabor. Višesatna, pače cjelodnevna i cjelonoćna rasprava koju su samo najokorjeliji mazohisti cijelu gledali. Pa opet, čekalo se ovo saborsko sijelo, za kojeg se raspravljalo o premijeru i povjerenju što ga u njega imamo i nemamo, s popriličnim zanimanjem. Pitanje povjerenja otvorio je SDP, taman da se vidi ima li u njihova čelnika, onog koji bi sutra i sam da je premijer, dovoljno dobra materijala da preuzme te uzde. I sve je bilo manje više korektno, premda malo tko voli kada se s papira govori čitaju, dok se Hajdaš Dončić nije odlučio metaforički spustiti među narod, među obične ljude.

– Marica nam čita račune. Susjed Slavko živi preko puta. Manja mirovina, ista struja. I sad taj susjed Slavko više ne ide na kavu. Ne zato što ne voli kavu, već zato što je za njega kava stavka, zabiglisao je Hajdaš Dončić.

I........

© Novi List