Danas se malo ko sjeća da je Slobodan Milošević mijenjajući Ustav SRJ i izborni zakon uzrokovao predsjedničke i parlamentarne izbore godinu i po dana prije roka. Slobodan Antonić u knjizi „Još nije gotovo" otkriće da je predsjednik Milošević promjenom ustava tražio povod za vanredne parlamentarne izbore.

Na to su ga navukle ankete koje tadašnjim liderima opozicije Zoranu Đinđiću i Vuku Draškoviću predviđale najviše do 40% glasova u drugom krugu. Iste procjene narodnog raspoloženja imali su i NATO paktu, pa su u poslednjem momentu kao zeca iz šešira izvukli Vojislava Koštunicu, istovremeno gurajući Đinđića, Draškovića, Velju Ilića i ostalu svoju agenturu u drugi plan dok se izbori i prevrat ne okončaju.

Koštuničina predizborna kampanja bila je usmjerena dominantno ka patriotskom biračkom tijelu, jer drugosrbijanci bili siguran glas. Na taj način sklepana je kritična masa za rušenje države i realizaciju ciljeva koje NATO godinu dana ranije nije uspio da ostvari oružanom agresijom.

I danas kao i uoči 5. oktobra „druga Srbija" listom je na ulici, a patriote kao i prije četvrt vijeka treba ponovo izmanipulisati. Za to se pažljivo biraju ćirilica, patriotska ikonografija i parole „NEMA PREDAJE" u prvim redovima. Pošto je evroatlanstski mit u Srbiji pukao, zastava EU, SAD i drugih zapadnih zemalja sada nema kao 5. oktobra, ili na potestima Koalicije „Zajedno" 1996-97. Emir Kusturica, koji podržava aktuelne proteste, prije 10-ak godina izjavio je: „Mi smo bombardovani jer Milošević "simensima" nije dao Srbiju". Sve što su „simensi" željeli da uzmu poslije 5. oktobra su uzeli i sada nemamo više šta da od njih čuvamo i branimo. Tako da nameće se pitanje šta bi danas moglo da smeta onim centrima moći koje su 2000. za račun „simensa" rušile državu, odnosno šta to Srbiju razlikuje od evroatlanstskog sivila koje hara regionom?

Prije nego što bih pokušao da odgovorim na ovo pitanje, podsjetio bih da je 5. oktobrom stavljena tačka na proročku viziju Slobodana Miloševića da će NR Kina početkom XXI vijeka postati najveća svjetska sila i da SR Jugoslavija ima neslućene razvojne šanse u strateškom partnerstvu sa tom zemljom. Milošević je 1997. godine posjetio Peking i odatle se vratio sa najpovoljnijim kreditima koje naša zemlja dobila u svojoj istoriji. Srbija je uz Mađarsku i Francusku, prošle godine bila evropska država koju je posjetio predsjednik Si Đinping. Datum posjete nije slučajno pao na 25. godišnjicu NATO bombardovanja kineske ambasade.

U autorskom tekstu za Politiku objavljenom tokom posjete predsjednik Si se podsjetio NATO bombarovanja ambasade, podvukao da je prijateljstvo dvije zemlje „čelično" i zaključio: „Stojeći na novoj istorijskoj polaznoj tački, spremni smo da zajedno sa srpskim prijateljima izgradimo zajednicu Kine i Srbije sa zajedničkom........

© Informer