Marina Perazić održaće oproštajni koncert sutra, 20. marta na Zappa barci u Beogradu s početkom u 21 čas. Dn kasnije će nastupiti u Fabrici u Novom Sadu – biće to poslednja prilika da publika uživo čuje pesme koje su obeležile jednu epohu.

Uoči oproštajnih koncerata koji će krajem marta okupiti publiku u Beogradu i Novom Sadu, legendarna pevačica Marina Perazić dala je intervju za Danas u kojem govori o završetku jednog dugog muzičkog poglavlja, ali i o vremenu koje je oblikovalo čitavu regionalnu scenu.

U razgovoru se priseća osamdesetih, kreativne energije jugoslovenskog novog talasa, zajedništva muzičara iz različitih gradova, ali i ličnih priča koje su pratile njen život i karijeru – uključujući i ljubav sa bubnjarom Ivanom Firčijem. Govori i o tome kako danas vidi nasleđe pesama koje su nadživele generacije, o publici koja ih ponovo otkriva, kao i o razlozima zbog kojih je odlučila da se dostojanstveno oprosti od koncertne scene.

Perazić je jedna od umetnica čiji glas i pojava i danas prizivaju duh jedne epohe. Kao frontmenka kultnog dua Denis & Denis, zajedno sa Davorom Toljom, sredinom osamdesetih stvorila je zvuk koji je spojio elektroniku, pop senzibilitet i urbanu energiju tadašnje jugoslovenske scene.

Njihove pesme postale su simbol vremena u kojem je regionalna muzika živela možda svoje najkreativnije godine – period u kojem su nastajali bendovi poput Ekatarine Velike, a gradovi kao što su Beograd, Zagreb i Ljubljana pulsirali od novih ideja, zvukova i autentičnih autorskih glasova.

Posle više decenija na sceni, Marina Perazić zatvara jedno veliko poglavlje. Koncert 20. marta na Zappa barci u Beogradu, kao i nastup dan kasnije u Fabrici u Novom Sadu, biće završni koncerti na kojima će se oprostiti od koncertne aktivnosti i sa publikom podeliti poslednji susret uz pesme koje su obeležile epohu.

U razgovoru koji sledi, Marina Perazić govori o karijeri, o energiji osamdesetih, zajedničkoj jugoslovenskoj sceni, prijateljstvima među muzičarima i o tome kako danas, kao legendarna zvezda bivše Jugoslavije, gleda na muziku koja je preživela decenije.

Posle mnogo godina ponovo nastupate pred beogradskom publikom. Šta za vas lično znači koncert na Zappa barci 20. marta i kakav repertoar publika može da očekuje?

„Poslije točno godinu dana ponovno nastupamo u Zappa bazi. Ovog puta bit će to oproštajni koncert grupe Denis & Denis. S obzirom da smo u kratkom periodu našeg zajedničkog djelovanja izdali jedan cijeli album, jedan mini LP i s dvije pjesme učestvovali na festivalima, izvest ćemo 80% snimljenog materijala.“

Kada danas izađete na scenu i pogledate publiku, koliko se razlikuje osećaj u odnosu na osamdesete kada ste bili u jeku popularnosti?

„Nisam sigurna da se mogu točno sjetiti kako sam se prije 42 godine osjećala pred publikom!? Mlada, bezbrižna, iznenađena, zatečena novonastalom situacijom, odjednom obožavana… Od najranijeg djetinjstva voljela sam nastupati. Kao da sam se pretvarala u neku puno slobodniju i hrabriju osobu koja samouvjereno vlada scenom. Posjedujem jak osjećaj odgovornosti pa se svaki put maksimalno dajem kako bi opravdala povjerenje. Mislim da sam s godinama razvila sposobnost da osjećam energiju i ostvarim savršenu komunikaciju s publikom. Pričam im priče ne samo dok pjevam, nego i između pjesama slijedim svoj tok misli. Ne skrivam svoje emocije. Nastojim da najava sljedeće pjesme bude što spontanija, tako da ponekad i sebe iznenadim šta sve izađe iz mene.“

Da li primećujete da na koncertima sada dolaze i mlađe generacije koje tada nisu ni bile rođene? Kako doživljavate taj kontinuitet publike?

„Oh da, većina publike nije bila rođena u vrijeme nastajanja pjesama Denis & Denis. Ranije sam bila uvjerena da su ti mladi ljudi ‘naslijedili’ ljubav prema našim pjesmama od svojih roditelja slušajući njihove stare ploče i kazete ili bi čuli pjesme na radiju, dok danas, s obzirom na digitalnu dostupnost, većina publike istražuje i pronalazi muziku koja im se sviđa.“

Osamdesete su često opisivane kao zlatno doba jugoslovenske novotalasne i alternativne scene. Kako vi danas pamtite tu atmosferu – da li je zaista postojala ta kreativna energija o kojoj se toliko govori?

„Činjenice govore u prilog tome da su osamdesete bile najkreativnije, zbog toga što se u tom periodu pojavilo mnogo, vrlo različitih, potpuno autentičnih izvođača i projekata, za razliku od danas kad ih ima puno više, ali sličnih, nedovoljno upečatljivih. Ono što mogu potvrditi je da smo Davor i ja doživjeli taj kreativni poriv, kao neku nevidljivu silu koja je bila nezaustavljiva. Muzika je postala naš život, a sve ostalo postalo je sporedno.“

Kakva je bila dinamika između različitih gradova – Zagreba, Beograda i Ljubljane? Da li ste osećali da pripadate jednoj velikoj zajedničkoj sceni ili su razlike među sredinama bile izraženije?

„Razlike među sredinama su postojale, što se neminovno odražavalo na muziku i išlo u prilog toj autentičnosti, ali bez obzira odakle smo dolazili, postojao je snažan osjećaj pripadnosti jednoj velikoj zajedničkoj muzičkoj sceni.“

Koncerti su tada često bili događaji koji su prevazilazili samu muziku. Kako pamtite tu koncertnu energiju i odnos publike prema izvođačima u to vreme?

„Po meni, koncerti su oduvijek bili, ali i ostali događaji koji prevazilaze samu muziku, a publika se nekada kao i sada odnosi prema izvođačima s puno poštovanja i ljubavi.“

Mnogo se govori o prijateljstvima i druženjima među muzičarima tog perioda. Kako su zapravo izgledala ta okupljanja – da li je to bila scena u kojoj su se ljudi međusobno podržavali ili je bilo i rivalstva?

„Susreti su najčešće dešavali spontano, npr. sretali smo se na snimanjima TV emisija, ujedno, nismo propuštali priliku da odemo na koncert kolega koji su gostovali u našem gradu ili bi se zadesili u gradu gdje se održavao koncert. Zemlja je bila velika, a izvođača ni približno mnogo kao danas. Nije svatko mogao snimiti i izdati album, već samo pomno odabrani od strane nekoliko postojećih diskografskih kuća.“

Bendovi poput Ekatarina Velika postali su simbol jednog vremena. Kako se vi sećate njihovog mesta na tadašnjoj sceni i kakav je bio vaš odnos sa članovima benda?

„Igrom slučaja članove benda EKV upoznala sam u Beogradu, prije nego što su oformili bend, dok sam za vrijeme studija došla u posjetu mojoj sestri od strica, u vrijeme kad nisam ni sanjala o svojoj muzičkoj karijeri. Možda me je baš taj boravak u Beogradu, preplavljenom brojnim kreativnim mladim ljudima s izrazito pozitivnom energijom i susretljivošću, podstakao da i ja osjetim potrebu da se kreativno izrazim. Sjećam se njihovog oduševljenja kad sam otišla na koncert tada još Ekatarine II u Rijeci i saopštila im da i ja radim na svom projektu. Kako sam pred snimanje njihovog drugog albuma počela zabavljati se s Firčijem, njihovim novim bubnjarom, bilo je za očekivati da ih posjetim u Zagrebu samo nekoliko dana nakon što su započeli kreirati pjesme za drugi album. Bila mi je ogromna čast i neopisivo zadovoljstvo kada su me zadržali u studiju do kraja snimanja albuma, objasnivši mi da im moja energija prijala. Kasnije su me vodili sa sobom na turneju. Stiskali smo se u kombiju bend, roady, Miša Berar u funkciji menadžera, tonca i vozača, instrumenti i ja. Kakva sreća i čast! Beskrajno sam uživala na njihovim koncertima… Oni su za mene bili i ostali moj omiljeni bend za sva vremena.“

Koliko je beogradska scena bila otvorena za eksperiment i nove ideje u odnosu na druge gradove?

„Rekla bih da je svaki veći grad imao svoju, vrlo specifičnu muzičku scenu. Beograd je bio najveći i ‘najprometniji’ grad u koji smo svi svraćali i gdje smo morali biti ‘primijećeni’ da bi postali uspješni u čitavoj državi.“

Da li je tada postojao osećaj da stvarate nešto što će trajati i decenijama kasnije, ili je sve delovalo spontano i pomalo prolazno?

„Definitivno nismo imali osjećaj da stvaramo nešto što se danas naziva ‘vanvremenskom’ muzikom. Stvarali smo iz potrebe da se izrazimo, bez kalkulacija da se dopadnemo pod svaku cijenu i da ostvarimo neki uspijeh. Moram priznati da nakon 42 godine od izlaska našeg prvog albuma taj neočekivani uspjeh i opstanak tih pjesama do današnjih dana i dalje djeluje pomalo nevjerojatno.“

Vaš život je bio neraskidivo povezan sa bubnjarom Ivanom Firčijem, koji je bio deo nekih od najvažnijih bendova tog vremena. Kako su izgledali vaši zajednički muzički i životni putevi tokom tog perioda?

„Firčijev i moj život je neraskidivo vezan postojanjem naših kćerki koje danas imaju 34 i 31 godinu. Upoznali smo se tako što smo obostrano bili privučeni našim talentima. Firčija sam godinama pratila iz daljine. Prvi put sam ga zapazila kao preslatkog dječaka i izuzetno talentiranog bubnjara na koncertu Laboratorije zvuka u Rijeci kad je imao samo 16 godina. Koju godinu kasnije, na Subotičkom omladinskom muzičkom festivalu, svirao je s nekoliko bendova. Sjećam se da sam bila na koncertu grupe Luna u Rijeci. Nakon toga je snimio album s Jakartom, koju je ubrzo potom napustio, da bi na poziv Milana Mladenovića počeo svirati u EKVu u trenutku kada su započeli kreirati pjesme za drugi album. Bilo bi zanimljivo čuti kada on mene prvo put primijetio i kakav sam ja na njega ostavila utisak. U svakom slučaju, zvanično smo se upoznali na Mesamu 1984., dosta godina nakon što sam ga zapazila, u stvari, upoznali smo se tek nakon što je izašao moj prvi album s grupom Denis & Denis.“

Koliko su vaši lični odnosi sa muzičarima uticali na to kako ste doživljavali samu scenu i njen razvoj?

„Družila sam se i ostvarivala prijateljstva samo sa muzičarima čija mi se muzika dopadala. Ne mogu se neiskreno družiti ukoliko mi se ne dopada ono što rade. I danas tako funkcioniram.“

Zagrebačka scena je često opisivana kao urbani, pomalo ironični novi talas, dok je ljubljanska važila za radikalniju i avangardniju. Kako ste vi doživljavali te razlike među gradovima?

„Svaki grad imao je vrlo različitu energiju, a time i scenu kao posljedicu iste. Rijeka je također imala vrlo jaku i raznovrsnu muzičku scenu, ali nismo imali medije kao glavni gradovi republika. Ukoliko si želio izaći iz lokalnih okvira, morao si se afirmirati preko nekog većeg centra. Mi smo npr. napravili demo snimke koje smo na kazetama slali radio stanicama, točnije muzičkim urednicima emisija diljem države, koje su imale demo top liste. Tek kad smo zauzeli nekoliko prvih mjesta na tim top listama, skupili smo hrabrosti da snimke odnesemo u tada najjaču diskografsku kuću Jugoton (danas Croatia Records) i nakon nekoliko mjeseci, kad smo imali dovoljno materijala za prvi album, potpisali smo ekskluzivni ugovor sa izdavačem na 5 godina, koji je podrazumijevao da će nam izdavačka kuća financirati snimanje albuma u nekom od dobro opremljenih studija, snositi sve troškove štampanja omota i nosača zvuka. U to vrijeme postojala su vinila izdanja i puno jeftinije kazete, koje su se lako kvarile. S obzirom na to da su troškovi izdavačke kuće bili veliki, naš postotak od prodaje bio je vrlo simboličan, tek 5-7% od prodaje svakog primjerka. Dijelili smo sudbinu svih muzičara diljem planete koja se do dana današnjeg nije puno promijenila.“

Da li ste imali osećaj da publika u različitim gradovima reaguje drugačije na muziku i nastupe?

„Moram priznati da osamdesetih nisam imala utisak da publika reagira drugačije u različitim sredinama. Toliko se sve odvijalo brzo i intenzivno da nisam ni stizala doživjeti gdje se nalazim. Moramo uzeti u obzir da sam bila mlada i prilično naivno doživljavala ljude. Svi su mi bili dobri, dok se ne bi pokazalo drugačije. Tek sam kasnije, po povratku iz NY 1997., počela osjećati razliku. Možda zato što sam tek s godina razvila sposobnost da doživljavam ljudske energije, ujedno, bolje sam upoznala mentalitet ljudi u različitim sredinama i osvijestila da ne smijem svagdje pričati iste priče. Osim toga, ranije baš nisam pričala između pjesama, a danas imam potrebu da se obratim publici i prenesem neka moja iskustva.“

Kada danas pogledate unazad na taj period, šta vam se čini da je bilo najvrednije u toj sceni – muzika, sloboda izraza ili zajedništvo među umetnicima?

„Ne mislim da danas umjetnici nemaju slobodu da se izraze slobodno. Možda se intimno ne osjećaju dovoljno slobodno, pa se taj osjećaj ‘nedostatka’ slobode održava na njihovu ‘ograničenu’ kreativnost. Što se tiče ‘zajedništva među umjetnicima’, ja sam oduvijek bila i ostala solo igrač pa ne mogu suditi o tom zajedništvu.“

Da li mislite da današnja regionalna scena ima potencijal da ponovo stvori tako snažan kulturni trenutak kakav je postojao osamdesetih?

„Voljela bih da današnja scena ima taj potencijal da stvori neki snažan kulturni obrat, ali ga ja nažalost ne vidim. Tek se tu i tamo izdvaja poneki usamljeni primjer ‘slobodnog’ umjetnika koji vjerojatno neće doživjeti zasluženo masovno prepoznavanje.“

Šta biste poručili publici koja će 30. marta doći u Zappu, a dan kasnije, 31. marta u Fabrici u Novom Sadu – da li će to biti večе nostalgije ili pre svega susret sa muzikom koja i dalje živi?

„Koncert u Zappi će biti prije svega susret duša koje žele da sa nama podijele taj emotivni trenutak našeg opraštanja od scene, kao i koncert dan kasnije – kad muziku koju smo „stvorili“ ostavljamo njima u amanet da u njoj slobodno uživaju bez naše prisutnosti i da je dalje prenose onima koji će za istu ima sluha. Sa ogromnom zahvalnošću za svaki trenutak moje karijere, zadovoljna i potpuno ispunjena, opraštam se dostojanstveno od svoje koncertne aktivnosti dok moj scenski nastup još uvijek zadovoljava moje kriterije. Ujedno sa nestrpljenjem očekuju novo poglavlje u svom životu koje će donijeti nove radosti i mir u duši.”

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari Odustani od odgovora

document.addEventListener("DOMContentLiteSpeedLoaded",function(){document.body.addEventListener("click",function(event){if(event.target.matches(".comment-reply-link, #cancel-comment-reply-link")){turnstile.reset(".comment-form .cf-turnstile")}})})

Svet • 18.03.2026. 19:02 Ono za šta je Vučiću trebalo osam godina Tramp postigao za godinu dana: SAD prolaze kroz brzi proces „autokratizacije“, navodi se u analizi Gardijana

Ono za šta je Vučiću trebalo osam godina Tramp postigao za godinu dana: SAD prolaze kroz brzi proces „autokratizacije“, navodi se u analizi Gardijana

Klimatske promene • 18.03.2026. 08:16 Na Šar planini u Severnoj Makedoniji kamere snimile dva nova balkanska risa (VIDEO)

Na Šar planini u Severnoj Makedoniji kamere snimile dva nova balkanska risa (VIDEO)

Sport • 18.03.2026. 11:02 Slavlje na ulicama Venecuele posle istorijske pobede nad Amerikom u finalu Svetskog prvenstva (VIDEO)

Slavlje na ulicama Venecuele posle istorijske pobede nad Amerikom u finalu Svetskog prvenstva (VIDEO)

Reakcije • 18.03.2026. 11:15 Reakcija Elektrodistribucije: Samo je jedan samočitač Igor Ranković

Reakcija Elektrodistribucije: Samo je jedan samočitač Igor Ranković

Društvo • 18.03.2026. 08:32 Povratak crvenih beretki: Danica Drašković i Zoran Živković o predlogu Šešelja da se obnovi JSO

Povratak crvenih beretki: Danica Drašković i Zoran Živković o predlogu Šešelja da se obnovi JSO

© Danas