Jedan od najtraženijih glumaca regionalne scene, Goran Bogdan, poslednjih godina gradi karijeru između autorskog filma, velikih regionalnih produkcija i međunarodnih projekata. Publika ga pamti po ulogama koje često nose snažan društveni i politički naboj, ali i po spremnosti da balansira između art-filma i komercijalnih projekata.

Povod za razgovor za je novi naučnofantastični film Gospodar Oluje, međunarodna produkcija u kojoj Goran Bogdan igra uz glumačka imena iz evropske i američke kinematografije. Međutim, razgovor se brzo proširio i na šire teme: od regionalnih koprodukcija i odnosa publike prema političkim filmovima, do pitanja granica – estetskih, političkih i mentalnih.

U razgovoru za Danas Bogdan govori o tome zašto su koprodukcije na ovim prostorima često nužnost, zašto smatra da je „naša stvarnost već žanr“, ali i zašto veruje da umetnost može da pomeri granice koje politika teško dotiče.

Dolazite iz regionalnog konteksta koji je i dalje politički opterećen prošlošću. Da li ovakve koprodukcije vidite kao kulturni most ili kao profesionalnu nužnost?

– Znate kako… u našem slučaju koprodukcije su, prvo, jedna vrlo praktična stvar. A to prvo je možda i jedino. Filmske industrije u našim zemljama su male, tržišta su mala, budžeti su ograničeni i često je jedini način da se ozbiljniji film uopće napravi upravo kroz suradnju više zemalja. To nije nikakva velika filozofija nego jednostavno produkcijska realnost. I moj glavni odgovor je u stvari pitanje: a zašto ne? Ako želite film koji ima malo veću ambiciju – i umjetničku i produkcijsku – gotovo je neizbježno da će u njemu sudjelovati više partnera.

Ali postoji i drugi sloj toga, koji je možda zanimljiviji. Mi živimo na prostoru koji je povijesno jako isprepleten. Koliko god danas govorili o granicama i nacionalnim kinematografijama, činjenica je da dijelimo sličan jezik, slične reference, sličan humor, pa čak i sličan način pripovijedanja. Kad kažem sličan, mislim isti. Kada ljudi iz tih sredina rade zajedno, to zapravo često djeluje vrlo prirodno. Iako je glavno pitanje koje mi pokušavamo ovdje dekonstruirati je šta je to „mi“, i još veće: što je prirodno?

Sa Srednjoeuropskim kulturnim prostorom nakon Drugog svjetskog rata je slična situacija (čak po mnogome nepovezanima), kada su mnoge kinematografije ponovno počele surađivati i graditi neku vrstu zajedničkog kulturnog dijaloga. Taj dijalog je možda jedini način da se u ovoj kakofoniji svijeta čuje naš glas. A i u još većoj kakofoniji naših kulturnih prostora. A u još većoj kakofoniji nas samih. Kao odgovor na sadržaj koji nam se servira. Naravno, film nikada nije riješio političke sukobe, ali je stvarao prostor u kojem su se ljudi mogli ponovno slušati. I naravno opet je najbitniji individualni glas samog autora. To je nukleus koji sve pokreće. Koprodukcije su na kraju samo koprodukcije. Umjetnost će na svaki način naći pukotinu kroz koju će poteći. Ovako je samo lakše.

Mislim da je to možda i najviše što umjetnost može napraviti. Kao što je govorio Andrej Tarkovsky, umjetnost je zapravo način da čovjek razgovara s drugim čovjekom o stvarima koje su previše složene da bi se izrazile političkim jezikom.

Koliko je važno da region proizvodi žanrovski film koji nije nužno vezan za ratne ili tranzicione teme?

– Mislim da je to zapravo pitanje zrelosti jedne kinematografije. Rat i tranzicija su obilježili ovaj prostor i potpuno je razumljivo da su autori dugo osjećali potrebu da se tim temama vraćaju. To su iskustva koja su oblikovala cijele generacije.

Ali svaka kinematografija koja želi ostati vitalna mora s vremenom početi širiti svoje teme i svoje forme. Ako stalno pričate samo jednu vrstu priče, prije ili kasnije počnete se ponavljati i gnjaviti.

Kada pogledate povijest filma, najzanimljivija razdoblja često su bila upravo ona kada su autori počeli eksperimentirati s formom i žanrom. Talijanski film je nakon neorealizma otišao prema potpuno drugačijim poetikama – prema Felliniju, Antonioniju i cijelom nizu autora koji su otvorili nove puteve.

Žanr, zapravo, može biti vrlo ozbiljan način govora o društvu. Ponekad čak i ozbiljniji nego takozvani “ozbiljni film”. Žanr vam daje određenu distancu i kroz tu distancu možete govoriti o stvarima koje bi u direktnom političkom filmu možda djelovale previše doslovno.

Pa naša stvarnost je više žanr nego nešto realno. Čudi me što nam se više umjetnički pravci ne razvijaju u smjeru žanra. Ili barem apsurda. Kad čujem publiku kako kuka na „sivilo“ naših filmova!? Pobogu, nekad se to čini kao utopija. Mi želimo takve probleme. Sanjamo o njima. U stvari zato i nema više žanrovskih/apsurdnih filmova. Mi smo sami žanr.

Da li primećujete razliku u odnosu publike prema politički obojenim filmovima u Hrvatskoj, Srbiji i ostatku regiona?

– Postoje razlike, naravno, ali mislim da su često manje nego što mislimo. Publika u cijelom regionu ima vrlo snažan odnos prema političkim i povijesnim temama. To je jednostavno dio kolektivnog iskustva ovog prostora. Kolektivne traume. Ali mislim da publika isto tako ima vrlo dobar instinkt. Ima ga sigurno čim su preživjeli dovdje. Ljudi vrlo brzo osjete kada film pokušava pojednostaviti stvari ili kada pokušava biti neka vrsta političke ilustracije, prodati muda pod bubrege. Takvi filmovi obično ne ostaju dugo u pamćenju. Ali pamti publika. I bolja a pogotovo gora vremena. Za**bana je naša čaršija. Filozofija naše palanke je prekaljena. Stala je u kraj komunizmu. Stat će u kraj i ovome. Pa i onome nakon toga.

Najzanimljiviji politički filmovi u povijesti nisu oni koji su davali odgovore nego oni koji su otvarali pitanja. Jean-Luc Godard je govorio da film ne mora nužno dati rješenje, ali mora znati postaviti pravo pitanje. A mi imamo puno pitanja.

Mislim da publika danas upravo to traži – film koji joj vjeruje dovoljno da sama donese zaključak. Kakav će on biti. Vidjet ćemo.

INTERVJU Ivana Dudić povodom holivudsko-srpskog filma „Gospodar Oluje“: „Vrlo je izazovno probiti se na tuđe tržište“

INTERVJU Ivana Dudić povodom holivudsko-srpskog filma „Gospodar Oluje“: „Vrlo je izazovno probiti se na tuđe tržište“

Vaša karijera je balans između art-filma i komercijalnih projekata. Kako odlučujete gde je granica između umetničkog integriteta i tržišne realnosti?

– Iskreno, mislim da ta granica često postoji više u teoriji nego u praksi. U stvarnosti su te dvije sfere mnogo više isprepletene nego što se ponekad predstavlja.

Kao glumac pokušavam prije svega gledati priču i ljude koji stoje iza projekta. Ako osjećam da postoji neka vrsta autentičnosti i rizika u tome što radimo, onda me projekt zanima. Mislim da je najveća opasnost kada se počnete voditi isključivo sigurnošću – kada radite stvari zato što su provjerene ili zato što znate da će funkcionirati. Opekao sam se dosta puta (i još ću vjerovatno, ma sigurno) Film je ipak umjetnost koja živi od rizika.

Ako nema tog rizika, ako nema neizvjesnosti, onda vrlo brzo postane predvidljiv.

Film govori o probijanju granica. Koje granice su danas najteže za probiti – one estetske, političke ili mentalne?

– Rekao bih da su mentalne granice često najtvrđe. Estetske granice u umjetnosti se stalno pomiču – svaka nova generacija autora pokušava pronaći neki drugačiji jezik. Političke granice se također kroz povijest stalno mijenjaju. Ako pogledate europsku povijest, vidjet ćete da su granice često bile mnogo nestabilnije nego što mislimo.

Ali mentalne granice – način na koji zamišljamo sebe i druge – često su mnogo sporije za promjenu. To su slike koje se prenose generacijama. mentalne granice… one su često mnogo tvrđe i mnogo dugotrajnije. To su granice koje ljudi nose u sebi – u načinu na koji zamišljaju druge, u pričama koje smo naslijedili, u strahovima koji se prenose generacijama.

Ako pogledate povijest Europe, vidjet ćete da su se političke granice stalno mijenjale. Karte su se crtale i brisale bezbroj puta. Ali mentalne granice često su ostajale iste puno duže od samih država. Kod nas pogotovo.

Zato mislim da umjetnost ima zanimljivu ulogu. Ne zato što može promijeniti politiku, nego zato što može promijeniti perspektivu. Film vam omogućuje da na sat i pol živite u nečijoj tuđoj koži. A to je možda najjednostavniji način da se neka granica počne lagano pomicati.

U tom smislu granice su paradoksalne. S jedne strane, ljudi ih stalno pokušavaju braniti, a s druge strane kultura ih stalno prelazi. Film putuje mnogo lakše nego ideologije. I možda je to razlog zašto je umjetnost ponekad opasna – jer vas natjera da vidite svijet iz ugla koji vam nije bio ugodan.

Film je zanimljiv upravo onda kada uspije malo pomaknuti tu perspektivu. Kada nas natjera da na trenutak vidimo svijet očima nekog drugog.

INTERVJU Zoran Lisinac, reditelj filma Gospodar Oluje: Strah je postao valuta upravljanja

INTERVJU Zoran Lisinac, reditelj filma Gospodar Oluje: Strah je postao valuta upravljanja

Mislite li da kultura u regionu ima snagu da bude prostor dijaloga u vremenu kada politika često proizvodi podele?

– Mislim da kultura nikada neće imati moć kakvu ima politika. To je jednostavno realnost svijeta u kojem živimo.

Ali kultura ima jednu veliku prednost – može postavljati pitanja bez potrebe da odmah daje konačne odgovore. Film, kazalište, književnost… to su prostori u kojima ljudi mogu razmišljati o stvarima koje su često neugodne ili bolne.

Politika često traži jasne stavove i jasne podjele. Umjetnost može dopustiti kompleksnost.

Zbog toga mislim da kultura može barem održavati ideju dijaloga. Možda ne može riješiti sukobe, ali može spriječiti da se potpuno prestanemo slušati. Albert Camus je govorio da je zadatak umjetnika prije svega svjedočiti o vremenu u kojem živi. A politici smetaju svjedoci. Naš zadatak, jedan od mnogih, je baš to: da smetamo. Da barem ova sranja što teže prolaze”.

$bp("Brid_117731385160625",{"id":"40420","stats":{"wp":1},"title":"Maja Simi\u0107 nagra\u0111ena za borbu za prava Romkinja: "Nadam se da aktivistkinje ne\u0107e morati da pritiskaju institucije"","video":"2527524","width":"16","height":"9"})

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari Odustani od odgovora

document.addEventListener("DOMContentLiteSpeedLoaded",function(){document.body.addEventListener("click",function(event){if(event.target.matches(".comment-reply-link, #cancel-comment-reply-link")){turnstile.reset(".comment-form .cf-turnstile")}})})

Sport • 10.03.2026. 17:52 Novak Đoković se pobunio protiv odluke Ministarstva sporta Srbije, “država” reagovala: TSS-u vraćen novac, dobili i dodatne milione iz budžeta

Novak Đoković se pobunio protiv odluke Ministarstva sporta Srbije, “država” reagovala: TSS-u vraćen novac, dobili i dodatne milione iz budžeta

Lični stavovi • 09.03.2026. 16:07 Jedan zvaničnik CIA trijumfalno je rekao veliku istinu

Jedan zvaničnik CIA trijumfalno je rekao veliku istinu

Politika • 10.03.2026. 15:22 Osmani: Bela kuća tražila da Kosovo u Odboru za mir predstavljam ja, a ne Kurti

Osmani: Bela kuća tražila da Kosovo u Odboru za mir predstavljam ja, a ne Kurti

Sport • 09.03.2026. 23:38 Poznat naredni rival: Đoković će igrati protiv branioca titule za plasman u četvrtfinale Indijan Velsa

Poznat naredni rival: Đoković će igrati protiv branioca titule za plasman u četvrtfinale Indijan Velsa

Sport • 10.03.2026. 08:29 Đoković napravio senzaciju u dublu na Indijan Velsu

Đoković napravio senzaciju u dublu na Indijan Velsu

© Danas