Jedan od najtraženijih glumaca regionalne scene, Goran Bogdan, poslednjih godina gradi karijeru između autorskog filma, velikih regionalnih produkcija i međunarodnih projekata. Publika ga pamti po ulogama koje često nose snažan društveni i politički naboj, ali i po spremnosti da balansira između art-filma i komercijalnih projekata.

Povod za razgovor za je novi naučnofantastični film Gospodar Oluje, međunarodna produkcija u kojoj Goran Bogdan igra uz glumačka imena iz evropske i američke kinematografije. Međutim, razgovor se brzo proširio i na šire teme: od regionalnih koprodukcija i odnosa publike prema političkim filmovima, do pitanja granica – estetskih, političkih i mentalnih.

U razgovoru za Danas Bogdan govori o tome zašto su koprodukcije na ovim prostorima često nužnost, zašto smatra da je „naša stvarnost već žanr“, ali i zašto veruje da umetnost može da pomeri granice koje politika teško dotiče.

Dolazite iz regionalnog konteksta koji je i dalje politički opterećen prošlošću. Da li ovakve koprodukcije vidite kao kulturni most ili kao profesionalnu nužnost?

– Znate kako… u našem slučaju koprodukcije su, prvo, jedna vrlo praktična stvar. A to prvo je možda i jedino. Filmske industrije u našim zemljama su male, tržišta su mala, budžeti su ograničeni i često je jedini način da se ozbiljniji film uopće napravi upravo kroz suradnju više zemalja. To nije nikakva velika filozofija nego jednostavno produkcijska realnost. I moj glavni odgovor je u stvari pitanje: a zašto ne? Ako želite film koji ima malo veću ambiciju – i umjetničku i produkcijsku – gotovo je neizbježno da će u njemu sudjelovati više partnera.

Ali postoji i drugi sloj toga, koji je možda zanimljiviji. Mi živimo na prostoru koji je povijesno jako isprepleten. Koliko god danas govorili o granicama i nacionalnim kinematografijama, činjenica je da dijelimo sličan jezik, slične reference, sličan humor, pa čak i sličan način pripovijedanja. Kad kažem sličan, mislim isti. Kada ljudi iz tih sredina rade zajedno, to zapravo često djeluje vrlo prirodno. Iako je glavno pitanje koje mi pokušavamo ovdje dekonstruirati je šta je to „mi“, i još veće: što je prirodno?

Sa Srednjoeuropskim kulturnim prostorom nakon Drugog svjetskog rata je slična situacija (čak po mnogome nepovezanima), kada su mnoge kinematografije ponovno počele surađivati i graditi neku vrstu zajedničkog kulturnog dijaloga. Taj dijalog je možda jedini način da se u ovoj kakofoniji svijeta čuje naš glas. A i u još većoj kakofoniji naših kulturnih prostora. A u još većoj kakofoniji nas samih. Kao odgovor na sadržaj koji nam se servira. Naravno, film nikada nije riješio političke sukobe, ali je stvarao prostor u kojem su se ljudi mogli ponovno slušati. I naravno opet je najbitniji individualni glas samog autora. To je nukleus koji sve pokreće. Koprodukcije su na kraju samo koprodukcije. Umjetnost će na svaki način naći........

© Danas