Od Dostojevskog do Maše i Medveda
Kada parlament jedne ozbiljne države počne da vodi rat protiv dečjeg crtanog filma, problem više nije ni u Maši ni u Medvedu. Problem je u tome što smo, korak po korak, prestali da razlikujemo stvarne pretnje od sopstvenih strahova.
Političku histeriju pre svega karakteriše gubitak mere. A često i razuma. Pitanje je samo gde će se i kada zaustaviti.
Ova, o kojoj pišem, počela je pozivima da se Dostojevski ukloni iz biblioteka i sa univerzitetskih programa. Ubrzo zatim, sa literature se prešlo na muziku. Sa koncertnih repertoara počeli su da nestaju Čajkovski, Stravinski i drugi ruski kompozitori. Odjednom više nije bilo važno šta delo govori i koliko vredi, već ko ga je napisao.
Mnogi su tada govorili da je to prolazna ratna histerija. Nije bila. Bila je to prva stanica na putu kojim razum, kada jednom siđe sa voza, retko uspe da se vrati.
Danas smo stigli do sledeće stanice. Više od pedeset britanskih poslanika traži od vlade da razmotri mogućnost uklanjanja crtane serije Maša i medved sa televizijskih i striming platformi, jer u njoj prepoznaju rusku „meku moć“, militarističku simboliku i propagandu namenjenu deci.
Vredi zastati na trenutak i ponoviti tu rečenicu. Ne zbog nje same. Nego zato što nas više nimalo ne iznenađuje. Nekada su parlamenti raspravljali o ratovima. Danas raspravljaju o plišanom medvedu.
Naravno da propaganda postoji. Sve velike sile vekovima koriste književnost, film, muziku, obrazovanje i medije kao instrument političkog uticaja.........
