Ante Tomić: Najstrašnija hrvatska priča nije trebala ispasti ovako
Ima tome desetak godina da me je Slavko Goldstein zvao da se na HAVC zajedno prijavimo na natječaj za razvoj scenarija. Imao je priču iz Jasenovca koju je s Brankom Lustigom želio pretvoriti u film. Morao sam ga odbiti jer sam se na taj natječaj već prijavio s drugom pričom.
Ne znajući za moj razgovor s Goldsteinom, na ulici me je nekoliko dana kasnije zaustavio producent Lustig.
„Imam posao za vas“, objavio mi je entuzijastično i nimalo ga nije pokolebalo kad sam mu rekao što i Goldsteinu, da sam zauzet. „Pa, dobro“, zaključio je, „ako ne možete sad, onda ćemo dogodine.“
„Dogovoreno“, složio sam se spremno.
„Za Slavka ne znam, ali ja umrijeti još neko vrijeme ne namjeravam. A ako Slavko umre, još bolje. Nas dvojica ćemo podijeliti pare“, našalio se taj stari mangup.
Uskoro će i on i Goldstein umrijeti, a meni će doživotno ostati žalost da s dvojicom velikih hrvatskih Židova, svjedoka ustaških užasa, koje su kao dječaci čudesnim slučajem preživjeli, a većina im je obitelji zaklana, nisam surađivao na filmu o Jasenovcu.
To je najvažnija naša priča. U cijeloj hrvatskoj povijesti nema mračnijeg trenutka. Hrvatska povijest zapravo se zaustavila u logoru kod Save i više od osamdeset godina nepomična stoji u sramoti i krivnji u mokrim vrbicima, u magli i graktanju vrana, gdje se zelene sjene riba migolje u dubini, dok na površini vode bešumno plove blijeda, naduta trupla srpskih seljaka s tamnim rezovima preko grla.
Imam li ja želudac da od ovog psihopata napravim književni ili filmski lik, pomislio sam nedavno čitajući o suđenju upravitelju logora LJubi Milošu
Iskupljenje nam ne dolazi jer se u podlim političkim igrama neprestano potiskuje, umanjuje i krivotvori istina. U školama se ne uči o zločinu, na televiziji ne govori o njemu, crkveni vrh ga bezobzirno ignorira, a onaj državni upadljivo izbjegava imenovati genocidom. Što se dogodilo u Jasenovcu može se doznati jedino iz desetak slabo pročitanih knjiga. Na filmskoj vrpci je zabilježeno malo i ništa.
Kao pisac lakih i bezbrižnih knjiga za domaćice, snažno dvojim da sam dorastao napisati scenarij igranog filma o Jasenovcu, ali ako su Goldstein i Lustig vjerovali u moj talent, vjerojatno sam trebao........
