„Ma, ko se mene uželeo da me vidi i čuje?“, kaže ironično bosanskohercegovački glumac i univerzitetski profesor glume u penziji Miralem Zupčević na početku razgovora za Danas, vođenog povodom njegove glavne uloge u filmu „Kuća“.

Odmah potom zahvaljuje kolegama u Beogradu. „Tamo me još nisu zaboravili, za razliku od Sarajeva u kojem sam živio.“

Ovdašnja, mahom starija publika Zupčevića ipak dobro pamti – kao Taleta, partizana iz istoimene TV serije, ili kao oca u „Bulevaru revolucije“.

Njegova upečatljiva pojava i tiha, ali prodorna gluma teško se zaboravljaju.

On sam svoj glumački opus smatra skromnim i kaže da zbog toga nije gorak. Godinama je predavao glumu na Akademiji u Sarajevu i izveo generacije glumica i glumaca, a danas živi na moru.

Razgovor započet povodom filma „Kuća“ ubrzo je, međutim, skliznuo sa filma na život – na ono što se sa Miralemom Zupčevićem zbivalo svih ovih godina, njegov odnos prema glumi, ljudima i vremenu koje je prošlo, ali i na to zašto je, kako sam kaže, „pobjegao od svijeta“.

Kako je došlo do saradnje sa Tanjom Brzaković i šta vas je privuklo filmu „Kuća“?

– Prije mnogo godina Vlatko Filipović je trebalo da radi jedan film u Sarajevu u kojem sam trebao da imam glavnu ulogu. Ponudio mi je monodramu koju je napisao. Kad sam je pročitao, vidio sam da to nije za mene i nisam želio da je igram. Tu ulogu je Filipović dao Meti Jovanovskom. Nedavno sam radio film „Paviljon“ sa Dinom Mustafićem. Snimali smo u Zenici i najviše sam se družio baš sa Metom. On mi je tada ispričao da je dobio glavnu ulogu. „Dobio si glavnu ulogu pod stare dane, Meto?“, kažem mu. To je prosto lutrija, jer obično u tim godinama dobiješ koju rečenicu da izgovoriš i da umreš u kadru. Prosto je uvjerljivo. (smeh) I tako, družili smo se Meto i ja, završi se film, ode on i za kratko vrijeme umre. A film o kojem mi je pričao bio je „Kuća“. Dakle, on je dobio jednu ulogu koju sam ja davno odbio u Sarajevu, a ja sam, nažalost, dobio ulogu za koju je on bio odabran. Vidite, ima nešto što mi u Bosni kažemo – nafaka, ono što ti pripada. Kažemo: niko ničiju nafaku nije uzeo. Dakle, nije to bilo: kakav glas, kakav glumac, nego Tanja vjerovatno nije imala koga, a ja sam sad vjerovatno najstariji glumac.

Ne verujem da vas je rediteljka Tanja Brzaković bog toga pozvala da igrate glavnu ulogu.

– Ali Meto je bio njen izbor, a ja sam često dobijao poslove nekim čudnim spletom okolnosti. Uz to, nezgodan sam ja partner. Možda i zbog toga.

Zašto? – Zato što kažem to što mislim, a imam neke kompetencije za to. Nisam neka neznalica. Prosto ne mogu da prećutim kad primijetim nešto, pogotovo kad sarađujem sa nekim. Fer je da kažem ako bi nešto moglo da se uradi na drugačiji način. Oni znaju da lovim greške. Nisam prenaporan, ali to prosto ne vole reditelji. Glumci često umiju da im podilaze, da im govore: „Jao, kako ti je ova scena sjajna! Bravo!“, da bi ih se sjetili sljedeći put. Ja nisam takav, tako da nisam baš bio omiljen.

Šta biste vi rekli, čija je sujeta veća – rediteljska ili glumačka?

– Mi smo pogana bića, ali možemo da upravljamo sobom ukoliko smo pristojno obrazovani i pristojno vaspitani. Možemo da iskorigujemo sebe, da svedemo svoje loše osobine na podnošljivu mjeru. A inače, sve negativne osobine mi ljudi posjedujemo. Mi smo jedna strašna bića. Ko je ono bješe rekao, Frojd, da je Tanatos podsvjesna želja čovjeka za samouništenjem? Kod nas je svjesna. Kakva podsvjesna želja za uništenjem – želimo jedan drugog da uništimo. (smeh)

Gde ljudi najviše greše u poimanju glumačke profesije?

– Da je gluma imitacija. Gluma nije imitacija, podražavanje kao što to čine majmuni. Gluma je umjetnost. Znate Branka Đurića Đuru? On je moj rođak. Tri puta je polagao, tri puta je obaran. Poslije su ga primili, a ja ga nikad ne bih primio. Šta će njemu Akademija? Ne treba mu. On može da radi imitacije, šarmantan je, duhovit je, sve je to u redu, ali za to ne treba ozbiljan fakultet dramskih umjetnosti. Ljudi pojma nemaju šta........

© Danas