Rajko Grlić svoj film „Karaula“ pamti kao „film povratka“ – i ličnog i profesionalnog. Dvadeset godina nakon premijere, ovo kultno ostvarenje i dalje živi među publikom širom regiona, uprkos vremenu u kojem su, kako kaže, „povampireni nacionalizmi“ ponovo na sceni.

Rajko Grlić svoj film „Karaula“ pamti kao „film povratka“ – i ličnog i profesionalnog. Dvadeset godina nakon premijere, ovo kultno ostvarenje i dalje živi među publikom širom regiona, uprkos vremenu u kojem su, kako kaže, „povampireni nacionalizmi“ ponovo na sceni.

„To je film koji u „bilježnici mog života“ nosi oznaku „povratak u rodne krajeve“. I to bukvalno. Pamtim ga kao film povratka, kao film koji smo radili s užitkom i s kojim smo se dobro osjećali gdje god bismo s njim došli“, kaže za Danas Rajko Grlić.

„Karaula“ je ostala upamćena i kao prvi film snimljen posle raspada Jugoslavije na kojem su radile udružene ekipe iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Snimljena po romanu Ante Tomića Ništa nas ne smije iznenaditi, prati događaje iz 1987. godine u karauli na jugoslovensko-albanskoj granici. Uloge tumače Toni Gojanović, Sergej Trifunović, Emir Hadžihafizbegović, Verica Nedevska, Bogdan Diklić i Miodrag Fišeković.

Grlić se posebno seća atmosfere sa snimanja:

„Bila je to velika ekipa od gotovo sto pedeset ljudi. Kako je to bila koprodukcija, imao sam mogućnost da biram najbolje iz svake od novonastalih država – od glumaca do električara i scenaca. Svi su se veselili da se ponovo vide i da ponovo mogu raditi zajedno. A uz to, Makedonija je bila fantastičan domaćin. Snimali smo visoko u brdima iznad Ohrida i seljaci iz okolnih sela dolazili bi, sjeli na brdo nasuprot našem setu i satima gledali kako radimo. I svako malo bi neko od njih, u nekoj divnoj glinenoj posudi, po nekom klincu poslao režiseru nešto fino „da ne umre od gladi“.“

Govoreći o prijemu filma 2006. godine, Grlić kaže da je publika „popravila“ kritiku:

„Od Skoplja, gde smo počeli premijernu turneju, preko Beograda i prepunog Sava centra, pa Sarajeva i Zetre, gde kažu da je na premijeri bilo sedam hiljada ljudi i gde mi je pokojni Halid Bešlić, samo za mene, na sceni, gotovo na uho, otpevao „Samo jednom se ljubi“. Zatim su se redali Zagreb, Ljubljana, Split, Rijeka… Već smo na tim premijerama sakupili mnogo gledalaca, a onda je film nastavio da ide dugo i dobro. Čak nas ni divlja izdanja DVD-a nisu uništila. Pamtim da su na dan premijere u Beogradu, u Knez Mihailovoj, bila dva ulična štanda na kojima se prodavao piratski DVD filma. Kritika, to joj je uloga, na početku je bila znatno suzdržanija od publike, ali kasnije je, verovatno zbog te iste publike, „popravila utisak“.“

Na pitanje da li je publici bilo važno to što je film okupio autore iz svih bivših republika, Grlić odgovara:

„Mislim da publiku nije preterano uzbuđivalo to što smo mi bili „iz svakog džepa poneko“. To nije bio glavni razlog dolaska u bioskope. A to što su u filmu učestvovale gotovo sve novonastale države, osim Crne Gore – zbog čega su mi kasnije zamerili – desilo se više iz nužde nego iz neke velike političke namere. Film nije bio jeftin i valjalo je ići okolo i moliti i kumiti za sredstva. Tek smo na kraju te „prosjačke turneje“ shvatili da će to biti prvi poratni projekat na kome će se okupiti gotovo svi „zaraćeni“. Uz njih,........

© Danas