„Jugo ide u Ameriku“ stigao u Sarajevo: Tražila se karta više, svi su želeli da vide priču o smešnom automobilu koji danas vredi 10.000 evra
Na Sarajevo Film Festivalu prikazan je dokumentarac „Jugo ide u Ameriku“, priča o dvojici mladih autora koji su u jugoslovenskom automobilu prešli Ameriku od Njujorka do Los Anđelesa.
„Jugo ide u Ameriku“ su svi želeli da gledaju. Projekcija je bila rasprodata, jedva smo našli kartu da film pogledamo opet i zabeležimo reakcije publike.
A publika u Sarajevu je dobacivala, smejala se i prepoznavala sopstvene uspomene. Jer Jugo, očigledno, još uvek ima šta da kaže.
Postoje automobili koji su prevozna sredstva i automobili koji su, iz nekog razloga, postali nešto mnogo veće od toga. Jugo je, barem na prostoru bivše Jugoslavije, odavno prešao granicu između automobila i kulturnog artefakta. U Americi je bio predmet podsmeha, u Jugoslaviji predmet svakodnevice, a danas je negde između mema, nostalgije i pokretnog muzeja.
Upravo su to pokušali da provere Filip Grujić i Aleksa Borković, dvojica mladih autora iz Srbije koji su seli u Jugo i krenuli preko Amerike, od Njujorka do Los Anđelesa.
Njihov dokumentarni film „Jugo ide u Ameriku“ prikazan je na Sarajevo Film Festivalu u okviru dokumentarne selekcije. Projekcija je bila rasprodata, ispred sale se tražila karta više, a unutra se dogodilo nešto što dokumentarnim filmovima ne pripada baš uvek: publika se glasno smejala.
I to ne zato što je film pravljen kao komedija.
Naprotiv. Smeh je dolazio iz prepoznavanja.
U Sarajevu, gradu koji i dalje ima Titov trg, Muzej „Valter brani Sarajevo“ i čitav niz mesta na kojima Jugoslavija nije samo istorija iz udžbenika, Jugo nije morao posebno da se objašnjava. Dovoljno je bilo da se pojavi na ekranu i već je imao publiku.
A onda su se pojavili Filip i Aleksa i priznali da su nervozni.
„Pomalo smo nervozni što se film prikazuje ovde, jer ljudi ovde znaju mnogo više o Jugu nego u Kopenhagenu, Aziji i drugim mestima. Svako ima neku svoju priču, a kada se te priče upletu, onda i nama noge drhte“, rekao je Aleksa.
Iz publike je ubrzo stiglo: „Aplauz za Juga!“
I to je, zapravo, bila najbolja najava za film.
Jugo kao vremenska mašina
Ideja filma na papiru zvuči gotovo kao vic: dvojica momaka iz Srbije kupuju Jugo u Americi i kreću na put preko kontinenta. Ali što više kilometara prelaze, postaje jasnije da njihov automobil nije samo rekvizit.
Jugo je ovde vremenska mašina.
On iz automobila pretvara ljude koje sreću u sagovornike, slučajne prolaznike u čuvare tuđih sećanja, a jednu prilično neobičnu vožnju u priču o tome kako se jedan mali automobil iz Kragujevca uopšte našao u američkoj pop kulturi.
Autori nisu znali šta ih čeka.
„Nismo znali kako će ljudi reagovati“, rekao je Filip. „Mi smo ga, za početak, gledali 40 godina na ulicama.“
Ali onda su počeli da im prilaze Amerikanci.
I to ne samo oni koji su Jugo zaista vozili ili ga videli osamdesetih.
„Nama su prilazili ljudi koji imaju 20 ili 30 godina“, kaže Filip. „Na neki način, to što je Jugo postao deo pop kulture i što je bio takav fenomen održalo ga je u nekim nišama.“
Najzanimljiviji deo je što ljudi nisu samo prepoznavali automobil. Imali su priče.
„Da li je priča stvarna ili izmišljena, to sada ne znam – verovatno i jedno i drugo – ali zaista je bilo mnogo ljudi koji su reagovali i želeli da podele neku svoju priču.“
Jugo je poslednji put uvezen u SAD 1985. godine. Četrdeset godina kasnije, dvojica autora iz Srbije otkrila su da je automobil i dalje negde tamo, u kolektivnom američkom sećanju.
Samo je........
