Krajem srpnja išlo se na Bjelave, da se naruči ugljen. Široko, prostrano neasfaltirano dvorište, s visokom betonskom ogradom sa svih strana, u kojem su tri nejednaka crna brijega. Kolni kamionski ulaz, a uz ulaz tek nešto veća portirska kućica. U njoj dvije sobice: u prvoj uniformirano lice s brkovima i pištoljem za pasom, u drugoj, još manjoj, stol, vječita (u julu, ipak, ugašena) grijalica, školska stolica, i na stolici stariji službenik. Ispred kućice red, troje-četvero njih, čekaju da uplate ćumur. 

Ćumur je svakodnevni naziv za ugljen. Službeni naziv, riječ koja se upisuje u priznanicu je – ugalj. Tri su vrste ugljena, nazivi su im po tri velika bosanska rudnika, po cijeni se jako razlikuju. Kupuje se na otplatu – uz penzionersku ili sindikalnu priznanicu – na šest mjeseci. Ne znam kupuje li itko za gotovinu. Uskoro će se, početkom osamdesetih, sustav modernizirati, pa će se kupovati također na otplatu, ali na šest čekova, tako da više neće biti potrebne priznanice.

Ćumur obično dolazi dva tjedna po uplati. Stiže nenajavljeno, malim tamićem, koji majstor iskipa pred kuću. Ako je netko slučajno tu, usmjeri vozača da teret istrese pred šupu ili podrum. Ako nikoga nema, on to uradi po svome. Još i prije nego što se to dogodilo, po susjedstvu se začuju glasovi: “Doš’o ćumur, doš’o ćumur, doš’o ćumur…” Izgovaraju to po nalogu trenutka svi koji imaju glasa: stari, mladi, djeca… Onima koji nisu još ni iz pelena izašli, to što biti prva rečenica u životu: “Doš’o ćumur!”

Nakon što sam se prije trideset i koju godinu doselio u Zagreb, zaputio bih se u šetnje po Trnju, Trešnjevci, Knežiji, tim starim proleterskim naseljima obiteljskih kuća bez parnog grijanja i plinskih instalacija, pa bih zagledao okna na podrumima i ulaze u drvene šupe, je li oko njih zacrnjeno, a dva-triput sam, možda, u to vrijeme vidio ugljene brežuljke pred kućama. Kako se u Zagrebu kaže “doš’o ćumur!”, to ne znam, a čini mi se da to više nemamo koga ni upitati.

Ugljen se naručivao krajem srpnja, da bi došao u........

© BUKA Magazin