Vidio sam prekjučer u povijesnom muzeju, u poljskom gradu Lublinu, lijepu kolekciju sablji. Također i ostruga poljske konjice. Tim su sabljama poljski vojnici, jašući, 1939. išli na njemačke topove i mašinske puške. Masakr bio je strašan.

Sličnom sabljom znao je pred zrcalom mahati jedan od studentskih lidera 1971, kako je opisano u „Anđelu nestajanja”. On je tvrdio da je to bana Jelačića sablja.

Uzmimo da se tu zaista radi o oružju kojim se mahalo kroz povijest.

Mit je naravno jači od povijesti.

Mislim na mit o maču Excalibur koji je kraljeva ruka, bez ikakvog napora, izvukla iz kamenjara. Na taj je način kralj Arthur potvdio svoju kraljevsku moć: da je on upravo taj za kojeg se izdaje.

Za koga se izdaje naš mitski pijevac?

Devetnaesti vijek, doba stvaranja nacionalnih država iz raspadnutih apsolutnih monarhija, mijesio je te države iz krvavog ljudskog tijesta pod ovim geslom:

Neko po sebi neutralno tlo postat će domovina tek onda kad se natopi krvlju neprijatelja!

Tako eto, nacionalne domovine nastaju poput feniksa koji se osovljuje iz plamena i krvi tek onda kad se to tlo neutralno kao svaka pustopoljina bez imena, probode svetim mačem.

Ne postoji neki drugi način da se ta stvar obavi (dovrši?) čestito i zanavijek.

Dok se ne izvrši ova ekstatična penetracija nekog neutralnog tla, još nema domovine! Čak je i Schiller (ali u „Razbojnicima”, pjevao o – „svetom domovinskom tlu”.

Nekako, ja sam upamtio baš tu repliku Schillerovu u jednoj staroj predstavi kako ju je izrekao Zlatko Vitez, moj tadašnji prijatelj; bilo je to mnogo ranije no što je Vitez postao „gromovnik medvegradski”. Izrekao je Vitez tu repliku s nekim viškom koji me lecnuo, bio mi je stran. Nema tu za mene pomoći: ostat

ću, i umrijet ću, kao apatrid i kozmopolit.

Hrvatska je s Tuđmanom ostala, po sudu takvih koji se rote oko našega mitskoga pijevca, nedovršen projekt zato što nije........

© BUKA Magazin