Bio je juli 2007. godine kada smo raspustili kamp i napustili šatore u kojima smo proveli više od dva mjeseca u Sarajevu. Sjećam se osjećaja teškog razočarenja jer smo vjerovali da će naša borba natjerati institucije da ozbiljno shvate zahtjeve preživjelih Srebreničana. Umjesto toga, gledali smo kako političke odluke i stranački pritisci nadjačavaju glas ljudi koji su preživjeli genocid i koji su samo tražili sigurnost i dostojanstven život. Najviše su me pogađale porodice koje nisu imale gdje da se vrate. Gledao sam majke s djecom kako na kiši pokušavaju sačuvati barem malo dostojanstva pod šatorima koji prokišnjavaju, kao i ljude koji su se vratili u Srebrenicu, pa ponovo otišli jer nisu mogli živjeti u strahu i neizvjesnosti. Tada sam shvatio da pitanje Srebrenice nije samo političko pitanje, nego i pitanje ljudske sigurnosti, povjerenja i prava da čovjek živi bez straha. Ipak, ni tada nisam vjerovao da je naša borba završena. Gašenje kampa za mene nije značilo kraj, nego početak drugačijeg puta. Nakon godina razočarenja i osjećaja da Srebrenica polako ostaje bez svojih ljudi, postalo mi je jasno da se borba mora voditi i politički, kroz institucije i pravo glasa. Iz tog osjećaja odgovornosti nastala je ideja inicijative „Glasaću za Srebrenicu“ 2012. godine. Znali smo da bez svakog glasa preživjelih i raseljenih Srebreničana postoji opasnost da oni koji su preživjeli genocid potpuno izgube mogućnost da odlučuju o svom gradu.

Sjećam se koliko je tada bilo teško okupiti ljude rasute širom Bosne i Hercegovine, Evrope i svijeta i ponovo ih uvjeriti da njihov glas može nešto promijeniti. Mnogi su bili umorni od politike, nepovjerljivi i razočarani, ali je postojala svijest da Srebrenica ne smije postati mjesto bez onih koji joj pripadaju. Kampanja nije bila samo politička akcija, nego pokušaj da vratimo osjećaj zajedništva i odgovornosti prema gradu i prema onima kojih više nema. Kada smo na kraju uspjeli mobilizirati hiljade ljudi da registruju svoj glas za Srebrenicu, osjetio sam da se prvi put nakon dugo vremena vraća nada da se stvari mogu mijenjati. To nije bila pobjeda jednog čovjeka ili jedne politike, nego poruka da Srebrenica još ima ljude koji neće odustati od prava da budu prisutni, vidljivi i da odlučuju o svojoj budućnosti.Iz toga će se kasnije razviti pokret „1. mart“, pod vodstvom Emira Suljagića, koji je okupio bošnjačka i hrvatska udruženja širom entiteta Republika Srpska, ali i u našoj dijaspori. Suljagić će uspjeti sastaviti i zajednički nastup koalicije „Domovina“, koja je tada napravila dobar rezultat u RS-u i postala paradigma budućih dogovora. U građanskom, aktivističkom diskursu u Banjoj Luci nekako je zanemarena činjenica da su se Bošnjaci ovog prostora organizovali, da su bili borci za svoja prava, aktivisti. Pa roditelji iz Konjević Polja su prvi organizovano pravili proteste pred OHR-om. Sjetite se.

Često se pitam zašto je to tako, i sve me nagnalo na to da pokušam opisati na ovom portalu, za koji znam da ga čita puno Banjalučana, čisto da ljudi vide šta to nama Bošnjacima treba da bismo ovdje zaokružili proces, te da bi ovo društvo imalo šansu da ozdravi. Govorim o “ovoj” strani entitetske linije razgraničenja. Dakle, o jednostavnim, građanskim, demokratskim zahtjevima koje imamo, a koji, ako se ostvare, mogu učiniti da ovo društvo ozdravi i profunkcioniše.

Bošnjačka predstavljenost u entitetu RS

Bošnjaci danas imaju zagarantovanu etničku zastupljenost od četiri zastupnička mjesta u Narodnoj skupštini RS-a, osam mjesta u Vijeću naroda RS-a, kao i poziciju potpredsjednika. Na tome se to završava, a već se nazire da će sve češći biti slučajevi u kojima ni ti Bošnjaci iz minimalne zakonske etničke kvote  neće dolaziti iz demokratskih i građanskih politika (ovako ih zovem jer ne bih imao problem da to nisu političke stranke koje zovemo „strankama sa sjedištem u Sarajevu“,  pod uslovom da u svom programu imaju plan integracije nevećinskih zajednica), nego će biti birani iz grupacija bliskih vladajućoj stranci, kao što je već slučaj s ministrima u Vladi RS-a. Što se dešava svugdje, i u Federaciji, i ovdje.

Takve okolnosti čine da je ideja formalne konstitutivnosti naroda u RS-u koncept koji Bošnjacima ne omogućava nikakav stvarni pristup pravima, pozicijama i učešću u procesima odlučivanja. On je formalno uveden u RS, ali izmjene koje je Visoki predstavnik nametnuo u Ustavu RS-a su, onako, stidljive i pro-forme. U njima nema suštinskih mehanizama blokade poput onih u FBiH, tako da, politički, od te ideje etničke konstitutivnosti nemamo ništa. Ono što se nama negira ovdje, a Bošnjaka i Hrvata zajedno ima skoro 16%, jeste da smo građani koji plaćaju poreze, imaju jednako pravo glasa, čiji zahtjev........

© BUKA Magazin