Kuma sam gledao barem pedeset puta. Keca, naravno. Dvicu nešto manje. Pakleni šund bar isto toliko, jedno dvadeset puta. Ima takvih još puno. Vrtim kanale, nađem ga već napola prošao, opet ostanem do kraja. I Sam u kući sam pogledao dvadesetak puta. Serije isto tako. Sopranosi, recimo. Već sam o tome pisao, mislim da iznova seriju gledam osmi ili deveti put. Taman završim zadnju sezonu, a već se poželim one prve epizode. I tako to krene…

Kad gledam, konkretno, Sopranose, uz već postojeću suživljenost s likovima, svaki put otkrivam neke božanstvene detalje, analogije, sitne asocijacije i jezičke vratolomije koje nisam zamijetio ranije. Savršeno je obratiti pažnju na detalje, jer Bog je u detaljima. To sam sve sigurniji kako vrijeme prolazi.

Kad me netko pita kako mogu gledati nešto opet iznova, a već odranije imam iskustvo ponovnog čitanja istih stripova ili knjiga, pokušavam objasniti kako nije u pitanju tek puko ponavljanje, kao majka znanja, nego i ponovno čitanje istog štiva iz donekle zrelije vizure. A to zna biti jako korisno, toliko korisno da sve rjeđe odlučim traćiti vrijeme na recentnu produkciju, radije se opet posvetim već viđenom.

Naravno, postoje te neke stvari kod kojih je ponavljanje nužnost. Čak i ako te nitko ne pita želiš li opet to isto proživljavati, te stvari ti gurnu pod nos. Čak i ako odbiješ, onako s gađenjem, kao kad si kao dijete odbijao tanjur nečega, eto njih opet. Čak i ako kreneš kusati, samo da brže ugledaš dno, oni ti nabace u tanjur još. I još. I još. I dna, shvatiš vrlo brzo, uopće nema. Ili ga barem još nismo dotaknuli.

Vjerojatno vam je jasno da govorim o ovom ludilu kojim se punimo i praznimo zadnjih........

© Bljesak.info