U godini u kojoj trenutno živimo, a to je, ako se ne varam, dvije tisuće dvadeset i šesta, imao sam pravo nadati se kako će u izbornoj kampanji, ako ne prevladavati, onda barem biti spomenute, neke veoma aktualne teme. Kad kažem aktualne, onda zbilja mislim na dvije tisuće dvadeset i šestu. Recimo, očekivao sam da će se kandidati malo više očitovati o umjetnoj inteligenciji, jer ipak je, ponavljam dvije tisuće dvadeset i šesta.

Ta umjetna inteligencija banula nam je prilično iznenada u živote, prije godinu dana malo tko ju je koristio, a danas je svuda oko nas. Bio bi red, kad već pred izbore pričamo o budućnosti kroz četiri naredne godine mandata, a za umjetnu inteligenciju četiri godine su čitava vječnost, da nam kandidati kažu što ćemo, dovraga, s njom?

Kako planiramo postaviti se prema sve većem uplivu AI u naše živote i kako će se sutra radna mjesta sačuvati pred najezdom AI analitike i algoritama – evo, da budem do kraja iskren, očekivao da će netko od kandidata reći što ćemo s tolikim mjestima u administraciji i papirologiji, neki zlobnici će reći leglu uhljeba, sutra kada postane jasno da AI radi bolje od njih stotinu?

Što ćemo s poslovima koje može već danas raditi prosječna aplikacija umjesto tri stranačka poslušnika? Hoće li doći do masovnih otpuštanja ili će novom sistematizacijom AI raditi, ali zarad višeg cilja, čovjek biti stavljen na mjesta od pijeteta i posebnog značaja, i za to i dalje, dakako, primati plaću? Ponavljam, dvije tisuće i dvadeset i šesta je godina i to je jedno od glavnih, ako ne i glavno pitanje naše civilizacije.

Na vrata nam, recimo, kuca strašna kriza. Što bi Nele u trećoj sezoni Nadrealista, sve imitirajući prvog demokratski izabranog premijera ove zemlje, rahmetli Muhameda Čengića, rekao – more bit' bidne, a more bit' i ne bidne! Ali,........

© Bljesak.info