Moć fudbala djeluje na svakom dijelu planete i teško joj je odoljeti. Nisu mogli ni neki od najvećih umova.

Albert Camus bio je golman u srednjoškolskom timu i čitao sam da je negdje izjavio "sve što sam naučio u životu, naučio sam zahvaljujući nogometu", a  Jean-Paul Sartre je rekao da je "nogomet metafora života". Reditelj i pisac Pier Paolo Passolini uporedio je fudbal s književnošću i to - evropski fudbal s prozom, a latinoamerički s poezijom. 

Ali, nisu svi jednako oduševljeni, neki veliki pisci bili su vrlo ubjedljivi kada su govorili o svom preziru prema fudbalu.

Miroslav Krleža je samo jednom u životu ušao na stadion. Narodni heroj Ivan Šibl uspio je 1960. godine ubijediti velikoga cinika da zajedno na Maksimiru pogledaju utakmicu Dinama protiv Vojvodine. Krleža je pristao ali, pričao je Šibl, bio je potpuno nezainteresovan za dešavanja na terenu. Nakon samo desetak minuta rekao je: "Dosadno, meni je to strašno dosadno". I izašao sa stadiona.

Igor Mandić je u intervjuu koji je dao Aleksandru Stankoviću, fudbal nazvao monotonom i dosadnom igrom na razini majmunskih instinkta. Za njega je i samo posmatranje "gomile oznojenih muškaraca koji trče za jednom napuhanom mješenicom" bilo ponižavajuće.

- Muškarce se odgaja da budu najprije dobri navijači kao dječaci, da bi bili dobri radnici i vojnici u službi društvenog poretka koji je dakako kapitalistički jer navijači su najveće sluge kapitalističkog režima... Ne može biti euforije oko nečega pametnoga. Euforija je oko gluposti, govorio je Mandić u televizijskom studiju.

Mandićevu tezu da je fudbal od radničke........

© Žurnal