Kad su 24. srpnja 2008. godine rudari ušli u rudnik Hudu jamu i počeli rušiti prvu zidanu pregradu u Barbarinu rovu, ispred ulaza u rov nestrpljivo je čekala skupina slovenskih istraživača poslijeratnih masovnih ubojstava. Njihove informacije o tome tajnovitom mjestu bile su vrlo oskudne. Dugo se govorkalo da je tu u svibnju 1945. godine umoren veći broj vojnika, no te glasine nikad nitko nije potvrdio. Znali su jedino da su njemačke okupacijske vlasti rudnik zatvorile 1944. i da je Barbarin rov odvojen, kako se pretpostavljalo, četirima zidanim pregradama. Stoga su očekivali da će rušenjem pregrada brzo otkriti tajnu toga mjesta. No kad se ispostavilo da je iza prve srušene pregrade rov do vrha ispunjen jamskom jalovinom, njihova očekivanja naglo su splasnula. Shvatili su da će proboj do prve jame, udaljene 150 metara, gdje je trebalo biti grobište, trajati puno duže nego što su planirali. Radovi su nastavljeni u rujnu nakon što je sklopljen ugovor s novim izvođačem, no kako se nasuti materijal u rudarskoj jami morao uklanjati ručno, lopatama, krampovima i kolicima, napredovali su otprilike dva i pol metra na dan.

Treću pregradu rudari su probili tek početkom veljače 2009. godine. Bila je izrađena od lijevanog betona bez armature i debljine 80 centimetara. Potom su naišli na drvenu pregradu i glineni čep debljine čak 1,4 metra, koji je sprečavao strujanje zraka u zatvoreni jamski prostor, a onda su shvatili da postoji i peta pregrada. Bila je od armiranog betona debljine 1,2 metra i na nju se naslanjala šesta pregrada od cigle. Istraživačima je postalo jasno da je netko pomno prikrio tragove svojih nedjela i da će se obistiniti glasine o masovnom ubojstvu, no da bi stigli do stratišta, rudari su morali srušiti još pet pregrada! Najdeblja pregrada od ilovače, armiranog betona i cigle zajedno je bila široka gotovo pet metara. Zadnja pregrada pala je 3. ožujka 2009., sedam i pol mjeseci od početka radova. Trebalo je srušiti jedanaest pregrada i ukloniti nekoliko stotina kubnih metara jalovine, cigle, betona i željeza da bi se oslobodio put do prve jame. Barbarin rov bio je zatvoren kao da je atomsko sklonište.

Prije nego što su srušili sve pregrade, rudari su naišli na dva odvojena ljudska kostura. Jedan se nalazio iza osme, a drugi iza devete pregrade. Željezni komad tračnice pronađen pokraj prvoga kostura i desetak metara iskopanog rova upućuju na to da su obje osobe preživjele zločin te da su pokušale pobjeći, no u tome ih je spriječila betonska pregrada. Kad su se rudari povukli, u rov su ušli istraživači i kriminalisti i uputili se prema jamama. Koračali su kroz gomilu obuće i omči kojima su bile vezane žrtve, ali kad su došli do prve jame i osvijetlili je svjetiljkama, u dubini su vidjeli samo drvene trupce. Ljudskih ostataka nije bilo. Začuđeni, prekoračili su preko novog nasipa i nastavili dalje. Tada se ukazao šokantan prizor: ugledali su nezamislivu masu trupala. Stajali su pred golemom bijelom masom kojoj nisu vidjeli kraja – pred gomilom još neraspadnutih tijela, ubijenih u rovu i zalivenih betonom. S užasom su shvatili da nisu naišli samo na kosti nego i na trupla s kosom, noktima, kožom, ušima. Bila su doslovno isprepletena jedna s drugima, kao da su u kolektivnom grču. Zbog nedostatka zraka trupla se, naime, nisu raspala. Bila su potpuno bijela.

Iako su već godinama istraživali skrivena grobišta i doživjeli strašne scene, istraživači sada nisu mogli imenovati što su vidjeli. Kad su izišli iz rova, jedino pitanje koje im je prolazilo kroz glavu bilo je: "Je li to što smo vidjeli doista stvarno?" Bijes i užas miješali su se sa suzama suosjećanja. Taj potresni opis otkrića poslijeratnog zločina u Hudoj jami donijeli su slovenski povjesničar Mitja Ferenc i arheolog Uroš Košir u svojoj opsežnoj knjizi "Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji", što ju je upravo objavila Školska knjiga. Sveučilišni profesor Mitja Ferenc (1960.) bio je dugogodišnji član slovenske Komisije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta, u sklopu koje je provodio terenska istraživanja i evidentiranje grobišta u Sloveniji, a Uroš Košir (1987.), zaposlenik arheološke tvrtke Avgusta, sudjelovao je u ekshumacijama grobišta u Hudoj jami i Košnici te u terenskom istraživanju brojnih drugih poslijeratnih stratišta. U svojoj knjizi sabrali su rezultate višedesetljetnih istraživanja o poslijeratnim likvidacijama i skrivenim grobištima u Sloveniji, a toj temi pristupili su s ozbiljnošću znanstvenika i s odgovornošću ljudi koji znaju da je u zemlji........

© Večernji list