„Opustite se“, kaže mi mlada liječnica na engleskom dok me promatra kako se vrpoljim u stolici i čekam dolazak njezina nadređenog. Kako da se opustim, pomislim na hrvatskom, napola frustrirana beskorisnošću te upute, kad se u životu bojim jedino potresa i odlazaka zubaru. „Dala sam sve od sebe da se ovo ne dogodi“, odgovorim naglas na engleskom.

„Prije odlaska u SAD odradila sam sve moguće zubarske preglede i popravke, a evo me, šest mjeseci kasnije, točno tamo gdje zbilja ne želim biti.“ Liječnica se nasmije i upita me odakle sam. „Iz Hrvatske“, odgovorim. „Ah, Hrvatska“, kaže ona gotovo čeznutljivo. „Bila sam tamo u rujnu sa suprugom. Dubrovnik, krstarenje oko Hvara, Split. Prekrasna zemlja.“ I nastavi mi, dok čekamo oralnog kirurga, prepričavati svoje dojmove o Hrvatskoj.

To je iskustvo koje mi se u Americi ponavlja sve češće. Ili su Amerikanci bili u Hrvatskoj i imaju štošta lijepoga za reći o moru, gradovima i otocima, ili poznaju nekoga tko je ondje ljetovao i vratio se oduševljen. A ako nas ne prepoznaju po turizmu, onda nas prepoznaju po sportu, i to gotovo isključivo po nogometu. Tu i tamo netko spomene i košarku, ali to je često više posljedica činjenice da su dvojica trenutno najuspješnijih NBA igrača s ovih prostora iz Srbije i Slovenije, a kako Amerikancima geografija nije jača strana, nerijetko i njih pripišu Hrvatskoj. Hrvatska je u američkim mentalnim kartama svijeta, barem prema mom iskustvu, ipak najprepoznatljivija država u ovom dijelu Europe.

No činjenica da danas kao zemlja imamo relativno jasan imidž zapravo je novijeg datuma. Još prije dvadesetak godina ljudima izvan Europe često ste morali spominjati i

© tportal