Eto, došli su sa Zapada, s onim poznatim paketom obećanja koji uvijek zvuči kao da ga je netko prepisao iz prospekta za bolji svijet. Govorili su da ćemo postati moderniji, manje opterećeni vlastitim plemenskim opsesijama, da ćemo naučiti cijeniti slobodu govora kao nešto više od parole na papiru. Trebali smo, kažu, izaći iz one naše vječne poludemokracije, iz tog stanja u kojem glumimo izbore, a živimo dogovore, i zakoračiti u nešto što se zove liberalna demokracija. Ne ona koja se citira, nego ona koja se živi. I čovjek bi, onako naivan, pomislio da je to proces, da traje, da se uči, da boli, ali da ide naprijed.

Ne neki usputni propis o tehničkim stvarima, nego zakon koji u sebi nosi onu staru, poznatu logiku straha, samo sada prepakiranu u riječ koja zvuči gotovo terapeutski: “psihičko nasilje”. Kao da je neko odlučio da je najlakše kontrolirati ljude tako da im oduzme jezik, ali ne otvoreno, nego kroz osjećaj. Ne moraš više ni prijetiti, ni lagati, ni organizirano maltretirati. Dovoljno je da nekome zasmetaš, da ga ogrebeš rečenicom, da ga podsjetiš na nešto što bi radije zaboravio. I već si u zoni u kojoj te može dočekati država, sa svim svojim papirima, pečatima i ozbiljnim licima.

Pogledaš tu konstrukciju i shvatiš da nije problem u tome što je nejasna. Naprotiv. Ona je taman toliko nejasna da postane savršeno upotrebljiva. Kao stara mreža koja hvata sve, od krupne ribe do onih sitnih, koje su se samo zatekle na pogrešnom mjestu. I tu više nema razlike između kolumne, statusa, rečenice izgovorene u afektu ili neke poluuspjele šale. Sve može postati dokaz nečijeg “osjećaja”.

I sad se čovjek, onako usput, zapita: spava li mirno Christian Schmidt nakon ovakvih zakona? Teško. Ili možda baš spava, ali ne zato što je sve u redu, nego zato što se ne bavi ovim. Njegov pogled je negdje drugdje, prema Milorad Dodik, prema Rusiji, prema velikim mapama i još većim strahovima. Ovdje, među nama, ostaje taj mali, gotovo neprimjetni pomak, u kojem riječ polako prestaje biti slobodna, a počinje biti opasna.

A tu je i Office of the High Representative, ta čudna institucija koja postoji dovoljno dugo da bi trebala znati što radi, a opet se ponaša kao da joj je posao negdje drugdje. Kao portir koji čuva zgradu, ali gleda u telefon dok mu ljudi iznose namještaj kroz vrata. Kad treba reagirati na stvarne pomake koji zadiru u svakodnevni život, u jezik, u slobodu običnog čovjeka, tada ga nema. Ili ga ima samo na papiru, u nekoj izjavi koja zvuči kao da je pisana za arhivu, ne za stvarnost.

Jer nije stvar u tome hoće li netko završiti u zatvoru. Stvar je u tome da počneš vagati svaku rečenicu kao da nosiš čašu punu vode kroz sobu punu ljudi koji jedva čekaju da se prolije. Da sam sebe cenzuriraš prije nego što te itko drugi stigne. Da naučiš šutjeti, ne zato što nemaš šta reći, nego zato što znaš da bi neko mogao imati osjećaj.

I onda dolazimo do one gotovo groteskne mogućnosti koja više i ne djeluje kao pretjerivanje: može li neki čitatelj ustati, reći da ga je ovaj tekst duboko uvrijedio, da napada njegovu državu i njene zakone, i zatražiti odštetu jer je, eto, pretrpio psihičko nasilje samim čitanjem? Po logici ovakvog zakona, odgovor nije jasno “ne”. I to je možda najtiši, ali i najopasniji dio cijele priče. Jer kad više nisi siguran smiješ li govoriti, a nisi ni siguran što si zapravo rekao, onda nisi ušutkan silom. Ušutkan si sistemom.

© Poskok