Eto, došli su sa Zapada, s onim poznatim paketom obećanja koji uvijek zvuči kao da ga je netko prepisao iz prospekta za bolji svijet. Govorili su da ćemo postati moderniji, manje opterećeni vlastitim plemenskim opsesijama, da ćemo naučiti cijeniti slobodu govora kao nešto više od parole na papiru. Trebali smo, kažu, izaći iz one naše vječne poludemokracije, iz tog stanja u kojem glumimo izbore, a živimo dogovore, i zakoračiti u nešto što se zove liberalna demokracija. Ne ona koja se citira, nego ona koja se živi. I čovjek bi, onako naivan, pomislio da je to proces, da traje, da se uči, da boli, ali da ide naprijed.

Ne neki usputni propis o tehničkim stvarima, nego zakon koji u sebi nosi onu staru, poznatu logiku straha, samo sada prepakiranu u riječ koja zvuči gotovo terapeutski: “psihičko nasilje”. Kao da je neko odlučio da je najlakše........

© Poskok