Seksualno nasilje u ratu se često i namjerno koristi protiv civila, posebno žena i djevojčica, ostavljajući dugotrajne posljedice u vidu traume, poniženja te narušavanja porodičnih i društvenih veza. Njegove posljedice su dalekosežne i uključuju fizičke i psihološke traume, stigmatizaciju i siromaštvo, koje pogađaju preživjele i njihove porodice generacijama. Žene se ne rijetko siluju i muče pred članovima porodice kako bi to ostavilo trajne generacijske traume. Preživjeli se suočavaju s odbacivanjem, strahom i društvenom stigmom, što im otežava pristup neophodnoj podršci i procesima oporavka.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 19. juna 2015. godine Rezolucijom A/RES/69/293 proglasila 19. jun Međunarodnim danom borbe protiv seksualnog nasilja u ratu, s ciljem podizanja svijesti o potrebi okončanja seksualnog nasilja u ratu te odavanja počasti njegovim preživjelima.

Datum je odabran u znak sjećanja na usvajanje Rezolucije 1820 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija iz 2008. godine, kojom je seksualno nasilje osuđeno kao taktika ratovanja i prepreka izgradnji mira. Zajedno s kasnijim rezolucijama 1888 (2009), 1960 (2010), 2106 (2013), 2331 (2016) i 2467 (2019), Vijeće sigurnosti utvrdilo je da seksualno nasilje, kada se koristi sistematski i kao metoda ratovanja, predstavlja ozbiljnu prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti te zahtijeva adekvatan odgovor od strane svih nas. Seksualno nasilje u ratu nije ograničeno na jednu državu, region ili spol; riječ je o globalnom problemu koji zahtijeva kontinuiranu pažnju i djelovanje.

Pravna odgovornost za ratno silovanje

Istorijski gledano, međunarodni sudovi poput Nirnberškog i Tokijskog tribunala uglavnom su zanemarivali seksualno nasilje počinjeno tokom ratova. Situacija na pravnom polju se mjenja sa osnivanjem tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Seksualno nasilje u ratu konačno biva prepoznato u međunarodnom pravu kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i, pod određenim okolnostima, čin genocida zahvaljujući pritisku feminističke javnosti i feminističkih pravnica širom svijeta. Ovaj zločin postaje globalno prepoznat i kao ozbiljna prijetnja kako individualnoj tako i kolektivnoj sigurnosti te da kao takav podriva mogućnosti za uspostavljanje održivog mira. Feministička javnost podstaknuta vestima o silovanju u ratu u Bosni i Hercegovini pokrenula je međunarodne pravne institucije i to je bio veliki istorijski pomak.

Međutim, njegovo krivično procesuiranje ostaje teško i sporo unatoč međunarodnim standardima i pravnoj regulativi zbog kombinacije pravnih, društvenih, psiholoških i praktičnih prepreka. Mnogi slučajevi ratnog silovanja procesuiraju se desetljećima nakon što su zločini počinjeni. U mnogim društvima žrtve seksualnog nasilja suočavaju se sa stigmom, osudom zajednice ili čak odbacivanjem od porodice. Zbog straha od posljedica mnoge nikada ne prijave zločin. Za razliku od nekih drugih ratnih zločina, seksualno nasilje se često dešava bez svjedoka i bez materijalnih tragova koji bi bili dostupni godinama kasnije. Mnogi počinioci i dalje žive u istim zajednicama kao i njihove žrtve. Svjedoci se mogu bojati prijetnji, osvete ili društvene izolacije. Ovo je slučaj u Bosni i Hercegovini gdje mnogi ratni zločinci ili nisu procesuirani ili su se vratili iz zatvora i ponovo žive među žrtvama.

Tokom svoje 24-godišnje istorije, Međunarodni krivični sud donio je relativno mali broj presuda koje uključuju seksualne i rodno zasnovane zločine. Samo dva slučaja, povezana sa zločinima počinjenim u Kongu i Ugandi, rezultirala su uspješnim osudama za seksualne i rodno zasnovane zločine.

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) napravio je značajan iskorak u procesuiranju seksualnog nasilja u oružanim sukobima. Zajedno sa svojim sestrinskim sudom za Ruandu (ICTR), bio je među prvim međunarodnim tribunalima koji su podigli eksplicitne optužnice za seksualno nasilje i definisali rodno zasnovane zločine, poput silovanja i seksualnog ropstva, u okviru međunarodnog običajnog prava. MKSJ je bio prvi međunarodni tribunal koji je izrekao i presude za silovanje kao oblik torture. Također je bio prvi međunarodni tribunal u Evropi koji je donio presude za silovanje kao zločin protiv čovječnosti.

Procjenjuje se da je u Bosni i Hercegovini više desetina hiljada žrtava seksualnog nasilja i torture, a UN i EU procjenjuju da se ta brojka kreće u rasponu od 20.000 do 50.000. Tek je jedna trećina zločinaca procesuirana pred međunarodnim sudovima. Žrtve silovanja rijetko odlučuju da progovore o prošlosti što iz straha što zbog stigme, ali su mnoge žene ohrabrene podrškom feminističkih aktivistkinja progovorile o........

© Peščanik