U imaginariju ovih prostora, u socijalističkom razdoblju, postojao je manje ili više utemeljen mit o tzv. crvenim gradovima. Odnosno o onima koji su, uz jak partizanski pokret, imali i snažan radnički pokret prije Drugog svjetskog rata i koji su svoju snažnu komunističku pa i titoističku orijentaciju, naglašavali u tom periodu. Kao takvi bili su poznati Split i Mostar, pa i Rijeka, u kojoj jeste izostao faktor jakog predratnog radničkog pokreta, zbog bitne promjene stanovništva nakon 1945., ali je generalno bila radnički industrijski grad u kojem je titoizam ostavio ozbiljnog traga. Tolikog da je SDP u njoj držao vlast sve do posljednjih lokalnih izbora.

Pisao sam o tome davno, još u prvoj knjizi, koliko je HDZ-u i Franji Tuđmanu bilo stalo do toga da prekodiraju Split i Mostar iz crvenih u politički crne gradove, kolika je količina nasilja i brisanja memorije iskorištena u tu svrhu, čemu su svakako pomogle ratne okolnosti, a u Mostaru dodatno i brutalnost rata te činjenica da država tamo nije postojala u to vrijeme. Danas je pak, u ovom povratku u devedesete, koje suštinski nikad nisu ni otišle, na scenu stupila nova generacija nasilnika i desničara, koja mahom dolazi........

© Peščanik