Naravno da sam bio među onima koji su pažljivo, uz prateće stresno raspoloženje, pratili TV prenos utakmice sa Italijanima u Zenici i kasnonoćnu euforiju zbog našeg plasmana na Svjetsko fudbalsko prvenstvo, uključujući i ono što se dešavalo u Sarajevu i na tuzlanskim i ulicama Zenice, Bihaća, Mostara, Travnika, Brčkog, Tešnja, Gradačca... I naravno da mi san dugo, do pred zoru, nije htio na oči, kao što i idućeg i narednih dana, prateći medijske refleksije, nisam uspio odoljeti onom što je prirodno – uzbuđenju i zadovoljstvu zbog onoga što je mnogo više od sportskog uspjeha, od ploda upornosti, truda, samouvjerenosti, znanja i vještine. A što posebno, po ko zna koji put, potvrđuje koliko nam nedostaje lijepih vijesti, ugodnih događaja i uspjeha bilo koje vrste, pa kad se ovako nešto dočeka, logična je bezgranična radost, eksplozija oduševljenja, ničim sapeta ekstaza i savršeno spontano i poželjno manifestovanje patriotizma, pripadnosti zemlji i pripadanja zemlje svima nama.

Ali, opet, u svemu tome ima i ono famozno, neizbježno ali. Nisam sklon cjepidlačenju i traženju dlake u jajetu, makar to i razumio – a vjerovatno bih na mjestu euforičnih novinara isto postupio – ali ipak je malo parala (i para) uši ushićena........

© Oslobođenje