Njegov humanitarni rad, a i ljudski napor da ponovo poveže srušene mostove između različitih identitetskih i drugih obala, protuteža je svake one ratnohuškačke i nasilne politike

Ideja Theodora Adorna da je “glazba oblik vremena koje odbija umrijeti” kao da je napisana za Halida Bešlića, čija nedavna smrt ne znači i kraj njegove prisutnosti. Smrt popularnog umjetnika rastužila je čitavu regiju, tako da za Halidom slično tuguje i Ljubljana, Zagreb, njegovo Sarajevo, a zaslužena javna počast mu je iskazana i u Beogradu i Podgorici. Halidov lik i djelo nastavljaju živjeti kroz njegove ritmove, usmenu predaju o humanosti koju je javno pokazivao, a time se potvrđuje da se njegov kultni status koji je imao na prostoru šire regije jugoistočne Europe nastavlja i nakon smrti.

Nakon amaterskog pjevanja u ranoj mladosti u kulturno-umjetničkim društvima, kasnije i u vojnom orkestru za vrijeme služenje JNA, Halid započinje profesionalnu i dugovječnu estradnu karijeru koja je trajala gotovo pola stoljeća. Počeo je pjevati još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vremenu političke stabilnosti i modernizacije, ekspanzije kulture, glazbe i filma ponajviše. Dinamična je to glazbena scena u kojoj se različiti žanrovi dodiruju, od tipičnih pop rock ritmova, nešto progresivnijeg punka, rjeđeg jazza i poneke preteče moderne elektronske glazbe.

Halid Bešlić se afirmira kroz popularne narodne ritmove u koje unosi djelić sebe: glas mu je specifičan i poseban, teme o kojima pjeva........

© Oslobođenje