U Iranu proteklih dana vladaju muk, napetost i neizvjesnost. Moji iranski prijatelji, koji nisu pobjegli od revolucije, nego rade po svijetu, kažu da je njihova rodbina u zemlji, s kojom ponovo imaju kontakt, dobro, da je mirno. Jednom su rekli da ne znaju šta donose ne samo naredni dani nego sati. U svijetu se, takođe, nagađa i komentariše, a sve su oči uprte u Bijelu kuću

U nedjelju je 47 godina od Iranske islamske revolucije, a danas su najavljeni neposredni iransko-američki razgovori o odricanju od nuklearnog naoružanja kao glavnog uslova predsjednika Trumpa da zaustavi američku armiju, koja već danima očekuje njegov mig da se sruči na Iran.

Malo je Iranaca kojima je do slavlja, a njihovim istinskim prijateljima u svijetu do toga da im čestitaju što su dočekali, eto, gotovo pola vijeka od svrgavanja monarhije Pahlavi. Pošto se ubrajam među takve, kako da prešutim bol i očaj roditelja čiji su sinovi, a bilo je dosta i kćeri, usmrćeni za samo dvije noći protesta prošlog januara. Službeno ih je stradalo 3.117, ali bar dvostruko više i po najstrožijim procjenama. Po mojim računicama, nije ni izdaleka toliko mladosti izginulo u protestima pred pobjedu revolucije. A u nekima sam učestvovao s Irancima kako bih se uvjerio u veličinu takvog historijskog pokreta masa. Na sam dan revolucije, 8. februara 1979, gledao sam kako u dvorištu kasarne Lavisan na sjeveru Teherana posljednji vojnici monarhije polažu puške pred noge i pridružuju se narodu.

Nema sumnje da su u januarskim protestima Iranaca zbog neizdrživog ekonomskog stanja prste uprljali i Mosadovi agenti, ali nije valjda na hiljade protestanata moglo podleći njihovom uplivu. Pogotovo što se procjenjuje da je većina poginulih imala između 16 i 18 godina. Takođe je teško povjerovati da su predsjedniku Trumpu smrt te mladosti i najava javnog vješanja pokretača nereda bili glavni motivi prijetnje da će ponovo pokušati da obori režim u Teheranu. I ptice na grani znaju da je nezavisnost, a posebno nepotčinjavanje geostrategiji Amerike, bio najveći trn u oku manje ili više svih Trumpovih prethodnika od pobjede Islamske revolucije.

U Iranu proteklih dana vladaju muk, napetost i neizvjesnost. Moji iranski prijatelji, koji nisu pobjegli od revolucije, nego rade po svijetu, kažu da je njihova rodbina u zemlji, s kojom ponovo imaju kontakt, dobro, da je mirno. Jednom su rekli da ne znaju šta donose ne samo naredni dani nego sati. U svijetu se, takođe, nagađa i komentariše, a sve su oči uprte u Bijelu kuću, šta će, kako mi reče jedan od njih, “učiniti onaj čovjek žute kose”. Amr Hamzawy i Sarah Yerkes iz Carngie Endovementa pišu da “prijetnja vojnom akcijom protiv režima sukobljenog s unutrašnjim nemirima vodi jačanju njegovog autoritarnog ponašanja prije nego njegovoj umjerenosti. Radeći s postojećim strukturama moći, koliko god nesavršeno, kako bi se........

© Oslobođenje