Zapaljene svijeće, položeno cvijeće i tužna povorka žena sa transparentima i porukom “Nikad više” - to je ono što vidimo nakon svakog novog femicida. A nasilje ne prestaje, ono je tradicija naših zapuštenih i agresivnih zajednica

Kad god sam mogao, izbjegao bih bliski susret sa nekim od TV reportera koji bi u Ferhadiji presretali Sarajlije i propitivali ih šta misle o najaktuelnijem “događaju dana”? Činio sam to iz prostog razloga što takve ankete više govore o oskudnoj političkoj pismenosti našeg prosječnog građanina, nego što racionalno definišu postojeći problem i njegovo rješenje. A život je iz godine u godinu postajao sve teži i složeniji. Ponekad mi se učini da bi danas, na pitanje o trenutnom stanju u Bosni i Hercegovini, najprimjereniji odgovor glasio: “Nema se tu više šta reći.”

Jer, ono što se kontinuirano dešava u ovoj zemlji ne može se nazvati ni najdubljom krizom od pariške promocije Dejtonskog mirovnog sporazuma, ni haosom, a ni cirkusom. Sve te riječi su potrošene. Ali, kako ništa ne reći nakon pedofilske afere u samom vrhu tuzlanske policije, nakon 17 izgubljenih života u požaru koji je izbio u Domu penzionera u istoj toj Tuzli, nakon još nerasvijetljene afere koja se dovodi u vezu sa dvojicom najodgovornijih ljudi u Vladi Federacije BiH, nakon svirepog ubistva........

© Oslobođenje