Kako smo postali uličari?
Vladari naših etničkih torova isključili su građane iz političkog i svakog drugog odlučivanja i stotine hiljada obespravljenih i poniženih poslali na ulicu da tamo, uz pištaljke i transparente, traže pravdu, pristojan život i zaštitu od rastućeg nasilja
Naslov današnje kolumne baš i ne liči na novogodišnje čestitarenje. Ali, ni masovno raspoloženje nije takvo da bi na isteku zagušljivih decembarskih dana ljudi jedni drugima hrlili u zagrljaj radujući se smjeni dviju godina. Stanje u zemlji je u pogoršanju i izaziva zabrinutost koja građane čini nesigurnim i uplašenim, pogotovo ako se imaju u vidu turbulentna, prijeteća dešavanja u velikom dijelu svijeta. Uz ostale “podvige” u decenijama stagnacije i zaostajanja, potrošenim ni u šta, Bosna i Hercegovina je uspjela postati i najsiromašnija zemlja u Evropi. Živimo u sve lošijoj sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti i sve u svemu, ne postoje ozbiljni razlozi za svenarodno veselje. U svakom slučaju, korištenje novogodišnje noći u Sarajevu u svrhu preskupog simuliranja idilične životne stvarnosti izgleda prilično besmisleno. Mislili smo da više niko neće imati obraza da u taj spektakl, bengalsku vatru glavnog grada, skrši vrtoglavu svotu novca, kao što se to činilo proteklih godina, i napuni džepove gostujućih megazvijezda iz svijeta estrade.
Stoga su stidljivi glasovi da bi novogodišnja noć u Sarajevu ovog puta mogla proći bez organizivanog dočeka, u većem dijelu javnosti primljeni kao razuman gest, da bi se ispostavilo kako nije riječ ni o kakvom razumnom gestu šireg simboličkog značenja, već o proceduralnim problemima sa institucijom tzv. javne nabavke. Narodu je........





















Toi Staff
Sabine Sterk
Gideon Levy
Penny S. Tee
Waka Ikeda
Daniel Orenstein
Grant Arthur Gochin
Beth Kuhel